Gledali smo kako to radi Hollywood i čitali upute s interneta

U utorak, nekoliko minuta nakon pola deset navečer, Pula je ušla u moderno tehnološko filmsko doba. Posjetitelji koji su neposredno prije prokuljali u Arenu dobili su 3D naočale, a kad im je s ekrana poručeno da ih stave, u golemom zdanju začuo se smijeh i žamor jer su već prve vizualne igrarije koje prate spot za Real D 3D razgalile gledalište. Puljanima je to bio prvi susret sa 3D tehnologijom (u tom gradu ne postoji još nijedan multipleks, pa čak ni minipleks), pa je to bilo svojevrsno vatreno krštenje. Noć prije u Areni je specijalno za tu prigodu postavljeno posebno srebrno platno i zvučna oprema, a kad se oko pet pojavila probna 3D slika na velikom ekranu, neki su tehničari od uzbuđenja i zaplakali.

Superiorna projekcija

Pothvat je upriličen za projekciju prvog hrvatskog 3-D filma “Slučajni prolaznik” , debitantskog redateljskog rada poznatog producenta Joze Patljaka (“Fine mrtve djevojke”, “Ta divna splitska noć”, “Josef”), a kao bonus je ponuđen “Čudesni Spider-Man”, također u 3D tehnici. Potonji, međutim, zasigurno ne bi te noći igrao u Areni da nije nevjerojatne Patljakove energije koja ga je natjerala da ovlada i tom tehnološkom dosjetkom. Šteta je samo što su novinarima prikazali film u ne tako dobrim uvjetima u kinu Valli: u odnosu na novinarsku projekciju, ono što su vidjeli gledatelji u Areni bilo je neusporedivo superiornije.

Jedinstven pothvat

Patljak se u 3D pustolovinu namjeravao upustiti još preklani, dok je pripremao film “Josef” u režiji S. Tomića. Tražio je od Hrvatskog audiovizualnog centra 700 tisuća kuna, ali ih nije dobio, tako da je “Josef” snimljen u 2D tehnici (poslije mu je HAVC dao 900 tisuća, no film je bio završen). Poslije je Patljak najavljivao 3D komediju “Žene u crnom”, ali je vjerojatno procijenio da je bolje okušati se u toj novotariji na malo skromnijem projektu. Već dugo se bavio mišlju da režira prvi film, dramu o ljudima s društvenog ruba, i tako je nastao “Slučajni prolaznik”, nekonvencionalan spoj tjeskobne socijalne vinjete i najsuvremenije tehnologije, po svoj prilici jedinstven pothvat u suvremenoj svjetskoj kinematografiji.

Njegovi su kreativni motori, dakako, Patljak i njegov direktor fotografije Miodrag Trajković. Obojica su diplomirali kameru na zagrebačkoj Akademiji, a zbližili su se tijekom studija, na prijelazu iz 80-ih u 90-e. Trajković je već snimio jednu Patljakovu produkciju, komediju F. Hadžića “Lopovi prve klase” (2005.), no “Slučajni prolaznik” bio je neusporedivo veći izazov.

Kako su se pripremali za prvi hrvatski 3D film? Jednostavno, gledajući hollywoodske 3D filmove i čitajući upute s interneta - objašnjava mi Trajković. Potrebna oprema nabavljena je u tvrtki Stereotec u Münchenu, gdje su prošli dodatnu obuku, a kad je tehnika stigla neposredno prije prve klape, snimanje je izgledalo otprilike ovako: na posebnom nosaču nalazile su se dvije Alexa kamere, koje su snimale scenu tako da je drugi plan mogao biti duboko u pozadini, a prvi je stvarao iluziju da je glumac ispred platna, čime se ostvarivao dojam dubine. Za razliku od 2D filmova, u kojima dvije kamere snimaju dva različita ugla istog kadra, ovdje kamere snimaju isti ugao, ali ga prostorno razdvajaju. Zahvaljujući monitoru, redatelj i direktor fotografije znaju kako kadar izgleda, a dodatni brojač određuje razmak među kamerama i njihov nagib. Postprodukcija 3D filma znatno je složenija jer se tijekom postupka kolor-korekcije u sliku može intervenirati na najrazličitije načine. Obojica su se složili da neće inzistirati na jako uočljivim 3D efektima, a dva takva koja se u filmu nalaze izvedena su uz pomoć kompjutorske animacije, tzv. CGI-ja. Zanima me koliko 3D postupak poskupljuje produkciju pojedinog filma? - Za otprilike trećinu prvotnog budžeta - odgovara Patljak - a ekipu treba pojačati sa još šest-osam članova.

Zatečeni prolaznici

Čini se da ništa ne stoji na putu poplavi 3D filmova u hrvatskoj kinematografiji, međutim, u situaciji u kojoj već unaprijed dogovoreni filmovi otpadaju uoči Pule jer nisu uspjeli skupiti dovoljno novca za završnu kopiju, to i nije baš tako izgledno. Ako “Slučajni prolaznik” ostane jedini hrvatski 3D podvig, ponajprije ćemo ga pamtiti po Trajkovićevim fascinantnim kadrovima Zagreba. Posebno su efektni oni na Trgu bana Jelačića, pa me zanimalo kako su prolaznici reagirali na neobičnu filmsku ekipu. - Znao sam da je komplicirano dobiti dozvolu za snimanje na toj lokaciji, pa smo se pojavili na Trgu bez najave, sa šest kamiona opreme, i snimili točno ono što nam je trebalo. Svi su bili zatečeni, pa nitko nije stigao intervenirati - smije se Patljak.