'HALIMIN PUT' JE KANDIDAT ZA OSCARA Odabir je pogrešan, Ostojićeva drama ima vrlo male šanse

Srpska je kinematografija lani napravila kobnu pogrešku kada je kao svog kandidata za Oscara istakla anemičnu dramu Gorana Paskaljevića “Kad svane dan”, a ne hit komediju Srđana Dragojevića “Parada”.

Valjda su računali da je holokaust poželjna tema u Hollywoodu, a burlesku o gay pravima možda ne prime tako dobro kao u regiji i na berlinskom festivalu. Ne tvrdim da bi se “Parada” ugurala u izbor od devet filmova iz kojih se izdvoji pet nominiranih, međutim za to je imala više šansi nego “Kad svane dan”.

Kompliment za Brešana

Mi smo ove godine kao svog kandidata izdvojili “Halimin put” Arsena Antona Ostojića: tako je odlučila komisija Hrvatskog društva filmskih djelatnika, a ignorirala je “Obranu i zaštitu” Bobe Jelčića, pobjednika ovogodišnje Pule, te “Svećenikovu djecu” Vinka Brešana, najveći hrvatski kinohit u ovom mileniju.

Je li komisija odlučila ispravno? Ponajprije, isplati li se uopće razglabati o tome kada su šanse da se neki naš film nađe među spomenutih devet male. Komisija Američke akademije ipak pregleda sedamdesetak kandidata, od kojih su neki dobitnici nagrada na najprestižnijim svjetskim festivalima, a naši se filmovi u tom pogledu nemaju nečim posebnim pohvaliti. A opet, često se u taj odabir probije sretnik koji je zainteresirao Amerikance temom i stilom, a ne festivalskim pedigreom i upravo je u tome naša šansa.

“Halimin put” u tom pogledu ima problema. Dobio je niz nagrada na festivalima B-kategorije (Cottbus, Tallinn, Festróia), što je plus, ali gledat će ga isti oni izbornici koji su prije dvije godine nominirali kanadska “Zgarišta”, film vrlo slične priče, ali puno impresivnijeg redateljskog prosedea. Njima će se naš film s razlogom doimati kao deja vu.

Jesmo li trebali radije kandidirati “Obranu i zaštitu”? Tom je filmu međunarodni festivalski pedigre solidniji, ali ne previsok, no koncept mu je u odnosu na “Halimin put” originalniji, a redateljska izvedba sugestivnija. Bi li film zaintrigirao komisiju Američke akademije? Možda, ali ne bih uložio na to prevelik novac.

Kladio bih se ponajprije na “Svećenikovu djecu”. Nije baš slučajno što su se stranci zainteresirali za prava na priču o svećeniku koji buši kondome u malom mjestu kako bi povećao natalitet: lako je zamisliti talijansku ili američku verziju Brešanova filma, a to je kompliment koji ne možete uputiti nekom novijem domaćem ostvarenju. Osim toga, “Svećenikova djeca” su se možda upravo iz tog razloga probila na širu listu na osnovi koje će se odlučivati o nominacijama za Europske filmske nagrade. Ne tvrdim da bi film dobio nominaciju za Oscara, ali gotovo sam siguran da bi se našao u širem odabiru dvadesetak naslova.

Favorit su ‘Krugovi’

Naš je veliki problem što se vjerojatno nikad neće dogoditi da se dva filma iz regije nađu u širem odabiru od devet filmova. Ove godine favorit je srpski kandidat “Krugovi” Srdana Golubovića, redatelja koji se “Klopkom” uspio ugurati u taj širi odabir. Bosanci još nisu odabrali kandidata, no ako to bude berlinski laureat “Epizoda u životu berača željeza”, konkurencija je još oštrija, jer je Danis Tanović već dobio Oscara za “Ničiju zemlju”.

Ne treba podcjenjivati umješnost i upornost Arsena Antona Ostojića u promoviranju svojih filmova, no u usporedbi s Tanovićem i Golubovićem šanse su mu vrlo male.

Naposljetku, smatram da je odabir našeg kandidata za Oscara potpuno pogrešan. Pa o tome odlučuje komisija od 17 članova, i to tajnim glasanjem! Komisija bi trebala imati tri do pet članova, njezin bi rad trebao biti javan i trebala bi se voditi šansama filma da izbori tu kandidaturu, a ne njegovom stvarnom vrijednošću. Naravno, to ne znači da ćemo se ikad dočepati priželjkivane nominacije, a kamoli Oscara, no već i sama vijest da je naš film dobro kotirao kod članova komisije Američke akademije bila bi ravna pobjedi.