HOĆE LI 'IGRAČ BROJ 1' VRATITI SPIELBERGA MEĐU HITMEJKERE? Filmski kritičar Jutarnjeg primjetio je nekoliko problema...

Trenutačno je najveća zagonetka hoće li film “Igrač broj 1” vratiti Stevena Spielberga u ligu holivudskih hitmejkera. Redatelj blockbustera “Ralje”, “E.T.” i “Jurski park”, koji su nekoć obarali rekorde, posljednjih se godina usredotočio na ozbiljnije filmove poput “Lincolna”, “Mosta špijuna” i “Novina”, sve odreda nominiranih za Oscare, a pokušaj da vrati “čarobni dodir” “Blagim fantastičnim gorostasom” nije završio prema priželjkivanjima.

Je li “Igrač broj 1” dobitna formula? Ne mora biti. Na pretpremijernoj projekciji u srijedu u CineStaru u zagrebačkom Branimir centru u osam uvečer dvorana je bila poluprazna možda i zbog cijena ulaznica od 52 kune, a prognoze za vikend otvaranje u američkim kinima su 40-50 milijuna dolara bruto: mršavo u odnosu na “Black Panthera” koji je za samo tri dana zgrnuo nešto više od 200 milijuna.

Mršava zarada

Odgovor na pitanje zašto mu ostvarenja više ne zarađuju kao prije nekoliko desetljeća dao je ovih dana sam Spielberg u New York Timesu. Rekao je: “Nekad sam pravio filmove iz pozicije kinogledatelja, a danas nastojim uz mnogo zabave osigurati i socijalnu poruku”. U čemu je stvar? Junak njegova filma je tinejdžer koji živi u državi Ohio u dalekoj 2045. godini, svijet se urušio, klima promijenila, pa mnogi žive u automobilima i kamp kućicama poslaganima na kat. Jedini im je izlaz nataknuti 3D naočale pomoću kojih se nađu u virtualnoj galaksiji OASIS. Sve je to, naravno, aluzija na internet, društvene mreže i opčinjenost videoigrama, a u “Igraču broj 1” koncept je dotjeran do krajnosti: u OASIS-u možete sudjelovati u utrkama, plesati u bestežinskom stanju, putovati na druge planete i još koješta. Zaplet je u potrazi za tri čudesna ključa koja će onome tko ih nađe omogućiti da zavlada tim virtualnim svijetom, nije to lak pothvat jer uključuje borbu s čudovištima i moćnom korporacijom IOI (ona želi zloupotrijebiti OASIS), no spomenuti junak uz pomoć prijatelja nadomak je uspjehu. Umjesto da nas pusti da neobuzdano uživamo u jurnjavama i preobrazbama, Spielberg izbori prostor i za kratko predavanje o sebičnosti kapitalizma, ali i o opasnoj zavodljivosti virtualne stvarnosti.

Didaktičnost

Tvorci Marvelovih “Osvetnika” vjerojatno bi se podsmjehnuli ovakvim ambicijama, no zato oni glatko zarađuju po filmu barem milijardu dolara bruto, dok redatelj “Igrača broj 1” po svoj prilici neće uspjeti niti jedan.

Problem nije samo u didaktičnosti. Kao i u filmu Jamesa Camerona “Avatar”, Spielbergov junak Wade Watts (solidni Taye Sheridan), čim uđe u OASIS, ima svoje zamjensko biće po imenu Parzifal. Nevolja je što on izgleda kao lik iz crtića, uostalom kao i svi koji obitavaju u tom virtualnom svijetu, pa se stalno morate prebacivati između igranog i kompjutorski animiranog filma. To stalno preskakanje iz OASIS-a u realnost na svoj način suspreže cjelinu.

Drugi je veliki problem nakrcanost “Igrača broj 1” filmskim i glazbenim referencama. Kada Parzifal odjene odijelo iz filma “Avanture Buckarooa Banzaia preko 8. dimenzije” i njegovi prijatelji to odmah prepoznaju, naći ćete se u čudu. Skupljači kultnih klasika po svoj prilici ne, jer oni vladaju tom vrstom pikanterija, međutim, široka publika na koju računa “Igrač broj 1”, pogotovo ona naša, tapkat će u mraku, s obzirom na to da film s Peterom Wellerom i Ellen Barkin nikad nije otkupljen za naše tržište.

Za upućene

Isti je slučaj sa “Sjajnom pustolovinom Billa i Teda” (u njoj je igrao još slabo poznati Keanu Reeves), koja pomaže junaku da pronađe prvi ključ, “Teror Mekagodzile” gledali su sredinom sedamdesetih u nas samo poklonici “kauiju” filmova, onih o golemim japanskim čudovištima, a na kvizu o filmovima Johna Hughesa, kralja američkih tinejdžerskih komedija osamdesetih, pali bi i prilično upućeni filmofili. Ima tu i poznatijih referenci, od dugačkog spota “Thriller” Michaela Jacksona, King Konga iz istoimenih filmova i dinosaura iz “Jurskog parka” do demonske lutke “Chuckie” iz “Dječje igre” i “Groznice subotnje večeri”: sve to treba donekle shvatiti, junaci su tinejdžeri koji su svoje filmsko obrazovanje stekli na DVD-u i na televiziji te imaju svoju vlastitu rang listu onoga što im je važno, a što ne, no upravo zbog toga to nije lak film za praćenje onome tko ne pripada toj kulturi. A opet, nešto što svi znamo, poput “Isijavanja” Stanleyja Kubricka po Stephenu Kingu, je uklopljeno tako da veliki redatelj za života nikad ne bi dozvolio takvu persiflažu.

Usprkos podugačkom trajanju, “Igrač broj 1” ne objašnjava sve kako spada, poput neočekivane pojave odavno pokojnog tvorca OASIS-a Jamesa Hallidaya, a iskrsavanje policije koja na kraju uvodi red je poput šake u oko: mislili smo da su čuvari zakona u bliskoj budućnosti izumrli. Ipak, ako se prepustite vizualnoj kinetici i ne tragate za “ključevima” u priči, možda se dobro zabavite, ali da će vas film prikovati za sjedalo kao što je to svojedobno uspjelo “Raljama” i “Jurskom parku”, o tome nema govora.