PIŠE JURICA PAVIČIĆ

I film sjajnog redatelja o plesačici iz njujorškog erotskog kluba koja se spetlja s mladim Rusom, sinom oligarha, slavio u Cannesu

Film Anora

 Imdb/
Hrvatski redatelj dobio je Zlatnu palmu za najbolji kratkometražni film. Autor filma "Anora" Sean Baker dosad nije u karijeri imao većih festivalskih priznanja, a sada je osvojio Grand Prix za dugometražni film

Dodjelom nagrada u subotu navečer u Cannesu je završio 77. filmski festival. Ono najvažnije za hrvatsku filmsku zajednicu dogodilo se praktički na samom početku dodjele: jedan hrvatski film ovjenčao se Zlatnom palmom.

Film "Čovjek koji nije znao šutjeti" redatelja Nebojše Slijepčevića osvojio je Zlatnu palmu kao najbolji film canneske kratkometražne konkurencije. Riječ je o prvom hrvatskom filmu koji je dobio nagradu u canneskom natjecateljskom programu još od Veljka Bulajića 1959., te o jednom od dva najveća uspjeha nekog hrvatskog kratkog igranog filma. Jedini usporediv je uspjeh filma "Piknik" Jure Pavlovića koji je 2015. dobio Europsku filmsku nagradu (EFA).

Što se ostalih nagrada tiče, nije bilo prevelikih iznenađenje. Zlatnu palmu u dugometražnom programu žiri je dodijelio filma "Anora" američkog redatelja Seana Bakera. Bakerova "Anora" prikazana je potkraj festivala uz odličan odjek i kritike i publike, tako da nagrada za taj film nije iznenađenje. "Anora" je priča o plesačici iz njujorškog erotskog kluba koja se spetlja s mladim Rusom, sinom oligarha.

Drugu nagradu festivala osvojio je film iz Indije. Riječ je o drami "Sve što zamišljamo kao svjetlo" indijske redateljice Payal Kapadia. Ova kronika odnosa triju žena različitih generacija u Mumbaiju prvi je indijski film u glavnom canneskom programu nakon 30 godina. Redateljica Kapadia izvan Indije je relativno nepoznata, tako da joj je ova nagrada karijerni iskorak.

Specijalno priznanje žirija dobio je mjuzikl "Emilia Perez" francuskog režisera Jacquesa Audiarda. Taj film dobio je i kolektivnu nagradu za četiri glavne glumice - Karlu Sofiju Gascon, Zoe Saldañu, Adrianu Paz i Selenu Gomez. Nagradu za mušku ulogu dobio je pak američki glumac Jesse Plemons za tri uloge u tri segmenta omnibusa "Vrste dobrote" režisera Yorgosa Lanthimosa.

Drugu posebnu nagradu žirija dobio je iranski režiser Mohammad Rasoulof za film "Sjeme svete smokve". Rasoulof je netom prije početka festivala krišom izbjegao iz Irana da bi umakao kazni od osam godina zatvora, te se prebacio u Francusku.

Nagradu za režiju dobio je portugalski redatelj Miguel Gomes za film "Grand Tour", a za scenarij Francuskinja Coralie Fargeat za body-horror komediju "Supstancija".

image

Pobjednici Cannesa

Valery Hache/Afp

Nagradu za najbolji debitantski film Zlatna kamera osvojio je Norvežanin Halfdan Ullmann Tøndel za školsku dramu "Armand". Ullman Tøndel je, inače, unuk glumice Liv Ullman i slavnog švedskog režisera Ingmara Bergmana.

Canneski pobjednik Sean Baker (1971.) dosad nije u karijeri imao većih festivalskih priznanja. Ipak - pomniji poznavatelji američke "indie" scene već ga desetljeće i pol smatraju jednim najboljih američkih filmskih autora. Baker je rođen 1971. u New Jerseyju i od ranih dana počeo snimati amaterske filmove. Upisao je filmsku školu, no od profesije ga je odvukla - droga. Bio je heroinski ovisnik, što je za Bakera imalo dvije posljedice: za svojom je generacijom filmski kaskao gotovo desetljeće, te razvio afinitet za marginalce i njihove zakutke društva.

Baker je debitirao 2004. s filmom "Take Out" o kineskom dostavljaču brze hrane. Nakon dva neopažena filma, donekle je pažnju skrenuo filmom "Starlet" (2012.) o dvije porno glumice koje na vrtnoj dražbi od dementne starice kupe ćup, da bi potom shvatili da je do vrha pun nečije ušteđevine. Stvarni je tresak - međutim - Baker prouzročio kad je u 44. godini života 2015. snimio "Tangerine", film o svijetu transvestitskih prostitutki oko losangeleskog Santa Monica Boulevarda. "Tangerine" je bio prvi dugometražni film snimljen iPhoneom. Bio je to - istodobno - film koji kristalizira sve Bakerove odlike. Baker se bavi drastičnom marginom, pripovijeda o likovima koji su socijalno, ekonomski i kulturno stjerani u kut. Baker - međutim - u tim svjetovima pronalazi privrženost, toplinu i bratstvo.

image

Sean Baker

Antonin Thuillier/Afp

Nakon "Tangerine", Baker će snimiti svoj dotad najbolji film - "Projekt Florida" (2017.), film o ljudima s društvenog dna koji za jeftinu stanarinu iznajmljuju šarene, pastelne apartmane u okolici floridskog Disneyworlda. U međuvremenu, snimio je i film "Crvena raketa" (2021.) - crnu komediju o propalom porno glumcu koji se podvijena repa vraća u Teksas i moli svoju bivšu da ga primi na kauč. Svi Bakerovi filmovi su humorne drame s puno komičnih elemenata. Svi se zbivaju u prostorima razizemlja "americane": okolici Disneyworlda, u restoranima brze hrane, prodavaonicama "donuta". Baker često koristi naturščike (glavnu glumicu "Projekta Florida" pronašao je Instagramu). U filmu "Anora" - s kojom je dobio Zlatnu palmu - Baker je međutim radio s profesionalnim glumcima. Ali i ovaj put se dohvatio vrlo specifičnog, rubnog zakutka američkog društva. To su erotski klubovi u Brighton Beachu, dijelu New Yorka koji je pretežno ruska imigrantska enklava. Priča "Anore" - romansa između prostitutke i sina bogatog Rusa - može nalikovati na "Pretty Woman". Ali, Bakerovi filmovi jako su daleko od "Pretty Woman". I prije "Anore" znalci su filma Bakera slavili kao pjesnika margine. S "Anorom" je sad zasluženo ovjenčan.

Inače, o Bakeru smo u više navrata pisali. Tako smo o filmu "Florida Baker" pisali sljedeće: "Florida projec" čovjek bi mogao opisati kao - "Kradljivce bicikla" na psihoaktivnim drogama. Poput filmova talijanskih neorealista, Bakerov je film - film"nađene priče" - raspršene dramaturgije u kojoj pratite desetke likova, a armaturu filma ne tvori čvrsta fabulacija, neko kronikalno nizanje sporadičnih incidenata. Svijet kojim se Baker bavi po mnogočemu je strašan svijet, u kojem ljudi doista ne znaju gdje će idućeg ponedjeljka stanovati, a maloljetna mama krišom se prostituira za stanarinu. Unatoč tome, film pršti radošću, a šarenilo arhitekture kao da je projekcija silne dobrodušnosti i vitaliteta likova. Nakon što je prethodni film snimio iPhoneom, Baker je ovaj put iznenadio time što je insistirao da "Projekt Florida" snima na skupoj i sad već pomalo anakronoj 35mm vrpci. Htio je da toplina analogne slike pridonese dojmu raskoši siromašnih života. U jednom od intervjua rekao je da je htio da njegovi mali likovi sa socijalnog dna izgledaju kao "prinčevi i princeze na svom imanju".

U tome je i uspio. "Florida Project" film je koji slavi veličinu malih života, briljantno remek-djelce koje filmofil ni za živu glavu ne smije propustiti.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
17. studeni 2024 17:27