IMPERIJALNA NOSTALGIJA U FILMU 'KRALJ' O ŽIVOTU HENRYJA V. Povijesno precijenjeni ratni silnik - dobio je sad i svoj 'brexitovski' biografski film

Posljednjih godina pred publikom se pojavio niz filmova koje bi se s malo zlobe moglo nazvati “Brexit-kinematografijom”. Riječ je o filmovima u britanskoj produkciji koji u blago ili ne tako blago nacionalističkom ključu pretresaju ključna poglavlja britanske nacionalne povijesti. Dva filma o Churchillu, TV serija o kraljici Elizabeti, “Downtown Abbey” ili “Dunkirk” - to su jako različiti filmovi, no ono što im je zajedničko je da potpiruju nacionalnu mitologiju i imperijalnu nostalgiju upravo u trenutku kad Britanija - kako bi rekao Boris Johnson - “ponovo preuzima kontrolu”.

Tom nizu filmova možemo pribrojiti još jedan. Nakon filmova o Churchillu, kralju Edwardu i obje Elizabete, pred nama je sad biografski film o još jednom kanoniziranom engleskom vladaru. Riječ je o Henryju V., vojskovođi i kralju u 15. stoljeću čija će kratka devetogodišnja vladavina ostati upamćena po krupnoj ratnoj pobjedi nad Francuzima u bitci kod Agincourta 1414. Na povijesni trag Henryja V. ključno će utjecati William Shakespeare koji je tom vladaru posvetio jednu od svojih dramskih kronika. U njoj će u usta vladaru staviti glasoviti monolog uoči bitke, govor u kojem kralj raspiruje patriotizam svojih vojnika i najavljuje im da će zanavijek pamtiti gdje su bili na taj dan - Dan Svetog Krispina. Riječ je o monologu koji je filmski ovjekovječio Laurence Olivier u filmu iz 1944., filmu snimljenom u jeku rata s ciljem da napumpa britanski ratni moral. U novijoj hrvatskoj inačici, Shakespeareov bi se monolog o Svetom Krispinu mogao fino preformulirati kao - “gdje si bio 1414.”?

Objava rata

Taj i takav Henry V. - dakle, povijesno precijenjeni ratni silnik - dobio je sad i svoj “brexitovski” biografski film. Riječ je o filmu koji potpisuje australski režiser David Michôd, premijeru je imao u rujnu na festivalima u Veneciji i Torontu, a od nedavno globalno je dostupan na platformi Netflix. Režiser Michôd film je i napisao u suradnji s glumcem Joelom Edgertonom, a njihov se scenarij slobodno bazira na trima Shakespeareovim dramama koje čine ciklus tzv. “Henrijade”: “Richardu II.”, “Henryju IV.” i “Henryju V.”.

Na početku Michôdovog filma, Britanijom vlada junakov otac Henry IV. (Ben Mendelsohn) - svadljivi, sumnjičavi kralj koji potpiruje zavade i s mukom gasi lokalne pobune. Princ Henry “Hal” (Timothee Chalamet) s ocem je u jako lošim odnosima. Drži se što dalje od dvora i uglavnom vrijeme provodi pijančevajući po londonskim tavernama. U tom partijanju društvo mu je razočarani ratni veteran, vremešni Falstaff (Joel Edgerton). Zgrožen sinovim životnim stilom, otac kralj razbaštini prvorođenca i za nasljednika imenuje mlađeg sina. Ali, mlađi sin gine u bitci s odmetnutim Velšanima, a teško bolesni kralj umire, pa se Henry nepripremljen nađe u ulozi koju nije htio - onoj vladara.

Ostatak filma prati prvu godinu Henryjeve vladavine. Novi kralj stiša unutrašnje nezadovoljnike i smiri pobune. Biskupi i savjetnici ga nagovaraju da objavi rat Francuskoj, s obzirom na to da po nasljedstvu može pretendirati na francuski tron. Henry isprva zazire od rata. No, francuski kralj ga ponizi tako što mu za krunski dar pošalje lopticu, sugerirajući da je još dijete (riječ je o motivu preuzetom iz Shakespearea). Kad u Londonu uhvate atentatora kojeg su Francuzi poslali da ubije Henryja, mladi kralj prelomi. Na zadovoljstvo dvorske svite i klera okuplja vojske i prelazi kanal. Za vojskovođu postavlja starog pijanca, ali i mudrog ratnog veterana Falstaffa.

ključna bitka Kao i kod Shakespearea, i kod Michôda dramaturški ključni dio filma čini bitka kod Agincourta. Riječ je o bitci u kojoj su malobrojniji Englezi nadmudrili francusku teško oklopljenu vojsku tako što su je navukli u žitku, blatnu oranicu, gdje su se oklopljeni vitezovi teško kretali. Prevagu su donijeli velški i engleski streličari, vojnici-građani koji su dugim lukovima masakrirali vitezove oklopnike. Francusku vojsku u filmu predvodi kraljević dauphin Ljudevit (Robert Pattinson) kojeg Michôd prikazuje kao arogantnog, nepromišljenog fićfirića. U filmu dauphin gine u bici. Taj lik i motiv - uzgred - nemaju veze niti s povijesnim činjenicama, niti sa šekspirijanskim predloškom.

Izuzme li se taj motiv, Michôd samu bitku rekonstruira raskošno, vizualno uvjerljivo i faktografski uglavnom točno. U filmu se - ali jako uzgred i s nelagodom - spominje i najsramotniji postupak Henryja V.: njegovu naredbu da se pobiju svi francuski zarobljenici.

Kao ratni pobjednik, Henry V. dobiva sjevernu francusku obalu, ženi se s kćeri francuskog kralja Katarinom od Valois i dobiva pravo na nasljedstvo Francuske (kojom neće zavladati jer će živjeti prekratko). U samoj završnici Michôd i Edgerton efektno koriste motiv ugovorene ženidbe. Nova kraljevna Katarina budućem mužu otvara oči. Nikakvog atentata nije bilo, atentat je bio namještaljka dvorskih doajena koji su mlađahnog kralja htjeli uvući u rat protiv njegove volje. Henry V. u završnici filma shvati da je njegovo povijesno dostignuće zapravo plod smicalice i manipulacije.

Laž povijesnog mita

Redatelj Michôd je inače Australac, a najpoznatiji je po žestokoj gangsterskoj sagi “Životinjsko carstvo” koju je među inim 2010. vidjela motovunska publika. U posljednje vrijeme nekako kao da je trend da šekspirijanske adaptacije rade australski režiseri s obje noge u žanrovskom filmu, pa je tako zadnju zapaženu verziju “Macbetha” snimio Justin Kurzel. Kurzel je u tom filmu kao nikad dosad sa šekspirijanske adaptacija sljuštio Shakespeareov jezik i zavodljivi blank-verse. Michod ide tim tragom. Doduše, jezik mu jest arhaičan - nije moderni sleng kao u Lanthimosovoj “Miljenici”. Ali, unatoč arhaičnom jeziku u filmu nema stiha, dijalozi nisu šekspirijanski, a nema ni komada teksta koji se obično drži svrhom “Henryja V.”: - monologa o dan Sv. Krispina. Od Shakespearea se Michôd odmiče i u fabuliranju: u dramama je, recimo, Falstaff šaljivi sidekick-comic karakter, u filmu je on taktički mastermind, moralna vertikala i najambicioznije zamišljeni lik filma.

Michôdov “Kralj” u zanatskom je smislu majstorski posao. Film je prvorazredno režiran, vizualno raskošan, akcijske su scene moćne. Timothée Chalamet ne samo da fizički jako sliči na Henryja V., nego je glumački napunio karakter koji nije najbolje napisan, i čiji luk od pijanog spadala do državnika nije najuvjerljiviji.

Unatoč filmskoj izvedbi vrijednoj poštovanja, nije sasvim jasno čemu je ovaj film trebao služiti. On, naime, očito nije adaptacija Shakespearea. Nije ni povijesna kronika - jer se s povijesnom faktografijom igra odviše proizvoljno. Čini se da je temeljna Michôdova intencija bila ta da napravi srednjovjekovnog “Liberty Valancea”: film o tome kako iza svakog povijesnog mita čuči laž. No, ni tu film nije zagrebao do kraja, jer se kralja-heroja u filmu ipak glorificira. “The King” je efektan i zanimljiv spektakl. Ali, i film čiji tvorci ipak nisu bili načistu bi li nacionalne mitove potkopavali ili potpirivali.