IN MEMORIAM VLADIMIR TADEJ Na snimanju 'Bitke na Neretvi' umalo je izgubio glavu kada je zrakoplovni projektil uletio u bunker u kojem se nalazio

Davne 2005. organizatori Motovun film festivala, vjerojatno potaknuti izlaskom knjige Damira Gabelice “Scenografija u skici: od Lisinskog do danas”, dragocjenim pregledom te filmske vještine u hrvatskoj kinematografiji, odlučili su tradicionalne nagrade za životno djelo podariti trojici hrvatskih scenografa - Dušku Jeričeviću, Želimiru Zagotti i Željku Senečiću. Da su pažljivije pročitali Gabeličinu knjigu, njima bi pridodali Vladimira Tadeja, jer bi tada panteon hrvatske scenografije bio potpun.

Tadej - koji je umro u srijedu u 92. godini - uistinu je bio nezaobilazna ličnost hrvatskog i jugoslavenskog filma, i to ne samo kao scenograf. Rođen u Novskoj, kao omladinac se priključio partizanskom pokretu, prije toga se u školi isticao u crtanju, pa kad je rat završio upisao je arhitekturu na Tehničkom fakultetu. Nije diplomirao jer su ga već 1947. pozvali u Jadran film, gdje je najprije bio pomoćnik scenografa u prvom dugom filmu tog poduzeća “Živjeće ovaj narod”, da bi poslije samostalno obavio taj posao u “Zastavi” Branka Marjanovića i za njega dobio republičku nagradu. Iskustvo u partizanima tada mu je itekako pomoglo, jer su neprestano tražili njegov savjet glede izgleda partizanskih uniformi i njihovog načina života.

Ipak, najveća priznanja dobio je za uređenje urbanih interijera iz tridesetih godina u filmu “Jubilej gospodina Ikla”, te za suvremene interijere u remek-djelima Branka Bauera “Samo ljudi”, “Tri Ane” i „Martin u oblacima“.

Raspon mu je bio nevjerojatan, od naturalističkih straćara u “Tri Ane”, prvom “crnom filmu” u jugoslavenskoj kinematografiji, do elegantnog građanskog stana u “Martinu u oblacima”.

Scenografija za čovjeka

Tadejev je zaštitni znak bila “scenografija za čovjeka”. Stan koji bi on dizajnirao nije smio izgledati kao da je napravljen “ispod čekića”, nego kao da u njemu već dugo žive ljudi, što je postizao sitnim, zgodnim detaljima. Kada se pripremalo snimanje ratnog trilera “Dvostruki obruč” Nikole Tanhofera, navalio je sa svojim pomoćnicima na svježe uređenu krčmu u kojoj se odigrava glavnina radnje i nije prestao s intervencijama sve dok nije izgledala kao da ju je dobro nagrizao zub vremena.

Tadejev najuzbudljiviji posao zasigurno je bilo snimanje spektakla Veljka Bulajića “Bitka na Neretvi”. Bulajić je kao scenografa najprije izabrao svog dotad stalnog suradnika Jeričevića, međutim, kad je taj shvatio da bi mogao proći kao u “Kozari” (tamo mu nije isplaćena druga polovica honorara), napustio je snimanje. Uskočio je Tadej i umalo izgubio glavu kada je zrakoplovni projektil uletio u bunker u kojem se nalazio: jedan je član filmske ekipe smrtno stradao, pomoćniku režije Stipi Deliću izbijeni su zubi, a scenograf je ostao bez jednog oka.

Iako je Tadej tvrdio (uostalom, kao i Jeričević prije njega) da scenu rušenja mosta kod Jablanice treba realizirati uz pomoć maketa, Bulajić je zahtijevao realizam. Srušen je pravi most (stanovništvo je kasnije godinama apeliralo da im se izgradi novi ili bar popravi stari), ali su kadrovi bili neupotrebljivi zbog gustog bijelog dima koji je priječio da se bilo što vidi. U pomoć su priskočili češki modelari koje je Tadej odlično poznavao (1958. radio je češku koprodukciju “Zvijezda putuje na jug” i puno vremena provodio u najvećem praškom studiju Barrandov), pa je rušenje mosta puno efektnije izvedeno simulacijom.

Winnetou

Najunosnija mu je bila suradnja u serijalu “Winnetou” koji se 60-ih godina snimao u Hrvatskoj, radio je čak na osam filmova i zahvaljujući njima preživljavao u teškom razdoblju 90-ih i kasnije, kada su čak i najvažniji hrvatski filmaši jadikovali zbog mizernih mirovina. Tadej je na ime tantijema dobivao 7-8 tisuća eura godišnje, što mu je bila itekako značajna potpora u vremenu kad se odvagivalo ima li tko novca za kavu. S Gabelicom je 2007. izdao raskošno opremljenu knjigu “Na tragovima Winnetoua” koja se u Njemačkoj i danas prodaje, a cijena joj zna biti i 500 eura.

Od 1970., režira i duge filmove, “Družba Pere Kvržice” po Mati Lovraku i danas je omiljeni klasik, za njegovu crnu komediju “Žuta” (1973.) Ružica Sokić dobila je prvu Zlatnu arenu u Puli, a on sam nagrađen je Srebrnom arenom za režiju vrlo popularne ratne tragikomedije “Hitler iz našeg sokaka”. Najdraži mu je bio žanr filma za djecu (“Hajdučka vremena”, “Tajna starog tavana”), pa je u tom duhu napravljen i njegov zadnji dugi film (ujedno i mini-serija) “Kanjon opasnih igara” (1998.) koji je spojio motive Domovinskog rata i priča o Winnetouu.

Nevjerojatno aktivan, redovno je zasipao komisije Hrvatskog audiovizualnog centra svojim projektima, no gotovo ništa mu nisu odobravali. U pripremi je knjiga “Vladimir Tadej” u izdanju Vedisa, poduzeća specijaliziranog za film i strip, u kojoj je urednik Veljko Krulčić napravio s njim iscrpan intervju i priložio najvažnije članke o njegovoj karijeri. Tako nešto trebalo je odavno napraviti, ali i ovo će biti dragocjeno štivo poklonicima domaćeg filma.