Inteligentna satira američke folk scene prije Dylanove slave

Braća Joel i Ethan Coen osvojila su 1991. u Cannesu Zlatnu palmu filmom “Barton Fink”, a upravo će ta pobjeda biti prijelomna u karijeri autorske braće i pretvoriti ih iz ljubimaca upućenih znalaca američkog off-Hollywooda u opće filmofilsko mjesto.

U iduće 22 godine Coenovi su se više puta vraćali u Cannes, no ne uvijek s najboljim od svojih filmova. Ove godine opet su ovdje, s filmom “Inside Llewyn Lewis” koji - u neku ruku - ima mnogo sličnosti upravo s “Bartonom Finkom”. Naime, “Inside Llewyn Lewis” je, baš kao i “Barton Fink”, film o traumama i frustracijama neafirmiranog umjetnika - samo što ovaj put na tapetu satire nije filmska industrija, nego američka folk scena. “Inside Llewyn Lewis” film je slobodno inspiriran memoarima Dan Van Ronka, američkog folk kantautora. Odvija se u New Yorku 1961., u vrijeme kad su Dylan, Neil Young i Joan Baez još daleko, komercijalna folk muzika uglavnom se sastoji od višeglasnih šećerlema uz bandžo, a folk muzičari malobrojna su kasta koja se sastaje i uzajamno sluša u nekoliko barova.

Želja za uspjehom

Muzička industrija smatra ih nekomercijalnima, bitnici ih preziru kao folklorne konzervativce, a jazzeri im se rugaju da znaju tri akorda i uopće ih ne smatraju muzičarima. Jedan od takvih aspiranata na folk scenu je i naslovni junak Llewyn (izvrsni Oscar Isaac) koji ima pun tavan neprodanih ploča, spava po tuđim kaučima, mora platiti abortus curi i nema kaput. Iz tog čemera - međutim - Coenovi uvijek znaju izvući fini, suptilni humor pa je i ovaj put tako. Coenovi opet lebdeće, neprimjetno lelujaju od Kafke do braće Marx i od egzistencijalizma do screwball komedije. Nije im ovo jedan od najboljih filmova, s obzirom na relativnu nepoznatost folka 50-ih neće vjerojatno biti ni krupni hit, no opet je to film koji isijava i talentom i inteligencijom.

Prosječan dojam

Ostali filmovi prikazani u petak i subotu ostavili su prosječan dojam. Hirokazu Kore-eda predstavio se filmom “Kakav otac, takav sin” koji se bavi dvama obiteljima koje otkriju da su im bebe zamijenjene u rodilištu. Bolnica ih nagovori da sad već petogodisnje dječake zamijene, što proizvede niz humornih situacija, no čitavo se vrijeme ne možete oteti dojmu da temeljnoj premisi ne vjerujete.

Greška domaćina

“Jimmy P.” Arnauda Desplechina spada, pak, u one filmove za koje se jasno vidi da ih je u konkurenciju uguralo domaćinsko lobiranje. Baziran na istinitoj priči, prati francuskog psihoanalitičara ( Mathieu Almaric) koji analizira ratnog veterana, Indijanca ( Benicio Del Toro). Što iziđe iz te psihoanalize? Iskreno - ništa zanimljivo. Selektorima bi bilo kudikamo bolje da su u program umjesto “Jimmyja P.” stavili drugi francuski film, “Grand Central” Rebecce Zlotowski. Ova melodrama ambijentirana u opasni svijet fizičkih radnika u atomskim centralama pršti, naime, od erotike i dramske tenzije, otkriva nepoznat zakutak društva i podsjeća na nekog moderniziranog Carnea li Vigoa.