INTERVJU SA ZRINKOM OGRESTOM U BERLINU 'Nikad se nisam trudio dopasti i biti na silu politički korektan. Moj je film temeljito kršćanski'

S redateljem Zrinkom Ogrestom razgovarali smo u Berlinu, dan nakon što je njegov film “S one strane” premijerno i uspješno prikazan u programu Panorama. S redateljem smo razgovarali o filmu, njegovom nastanku, temama te budućim planovima.

Kad ste producenti i vi najavljivali “S one strane” uoči Berlina i distribucije, kao da ste pomalo prikrivali neke njegove bitne motive, kao što su srpsko-hrvatski odnosi i lik koji je povratnik iz Haaga. Zašto? Je li vas bilo strah da se film se smjesti u ladicu “još jednog politički korektnog filma”?

- Točno to! Htio sam pobjeći od tih naljepnica, jer moj primarni interes nije bio to, nego govoriti o ljubavi. U većini mojih filmova u središtu je neka vrsta ljubavi. Naravno da te ljubavi u filmovima imaju različite (i) političke kontekste, pa i ovaj - no, bio sam svjestan da se film može lako strpati u ladicu, pogotovo jer je hrvatsko-srpska koprodukcija, pa se stvori animozitet iz predrasuda.

Znam da vam je izvorišna ideja bio tekst ruskog prozaika Maksimova, no od te ideje o kojoj smo davno tada razgovarali puno se promijenilo. Ruralna drama je postala gradska, a film je više film o jednoj ženi, a manje o djeci, obiteljskom kolektivitetu?

- Taj prozni tekst Maksimova je bio početak. Njemu se sad vraćam, jer sam dogovorio da ću ga režirati u kazalištu (što je prvi put da se oprobavam kao kazališni režiser). Neki njegovi motivi su doista tu: otac koji se vraća, obitelj koja dvoji da li da mu oprosti odlazak. No, kad smo Matišić i ja počeli pisati film, nisam mu niti dao da čita taj tekst, jer smo se odmakli u sasvim drugom smjeru.

Film jako počiva na završnom obratu, koji dakako ne smijemo odati. Ono što me sad zanima jest da li ste ga planirali od početka?

- Ne! Cijeli smo film pisali iz pozicije lika Ksenije Marinković i iz perspektive njenog (ne)znanja. Matišić je pisac koji vjeruje da pisac ne smije znati svršetak djela, jer ako ga on zna, znat će ga i gledatelj/čitatelj. Ja sam inače jako isplaniran čovjek, volim kontrolu, i bilo mi je čudno tako raditi. Ali, kad sam se na to odlučio, s Matom mi se otvorio čudesan kreativni proces, kao da stvaraš sa sviješću da ti nisi gazda stvari, s nekom ljudskom i stvaralačkom poniznošću puštaš da se stvari dogode. Tako smo došli i do finala filma, i to u relativno kasnoj fazi rada.

Ako je prezime smetnja - promijeniš ga

Jedna od tema filma su ljudi koji žive s mrljom u identitetu, zbog podrijetla, prezimena, srodstva. Vaši junaci promijenili su prezime, kao Podolnjak ili Šprajc. To je tema kojom se u Hrvatskoj film zaista nije bavio?

- Da. Moja je junakinja praktična, obična žena koja sama diže troje djece i koja nema vremena ni energije za bacanje. Ona je pragmatična. Ako je prezime potencijalna opasnost ili smetnja, promijeniš ga. Ona nema vremena ni mogućnosti da tjera pravdu i principe.

Kad se pojave ovakvi filmovi, obično ih internetski i stvarni kuloari kritiziraju kao filmove koji se “rade za strance” pod diktatom političke korektnosti?

- Što na to mogu odgovoriti? Samo to da svi moji filmovi potvrđuju tko sam ja. Ja sam zadnja osoba koja se ikad u životu i karijeri nastojala nekom dopasti i biti na silu politički korektna. Mogu samo reći da mislim da je moj film temeljito kršćanski.

Ipak, film s kritikom prikazuje institucionalizirano katoličanstvo Hrvata: Vesnin sin je ritualni katolik, a ljubavnici je napravio dijete. Vaš scenarist Matišić je jedan od ne baš brojnih praktičnih vjernika u hrvatskoj prozi i filmu, a stalno kritizira institucionaliziranu vjeru?

- I on i ja kritiziramo institucije, jer one mogu biti kvarne. No, Matišić i ja neko se vrijeme bavimo idejom da napišemo film koji bi se doista bavio vjerom, transcedencijom, Bogom, jer na to gledamo različito. Možda zvuči pretenciozno, ali ne znam o čemu bih drugom mogao biti moj idući film ako ne o Bogu.

Flm je postao glavna hrvatska kulturna grana

Izabrali ste zanimljiv režijski stil. Film je sam u kadrovima-sekvencama, i to takvim da likove stalno vidimo kroz neka okna, vratnice… Kao da ste htjeli naglasiti uski prostor, pa i to da je svatko pod prismotrom bližnjih?

- To je bio jedan razlog - takvo kadriranje naglašavalo je temu filma. No, postoji i drugi razlog. Film je sniman u sekvencama bez prekida, u jednom kadru, a to je glumcima jako teško, jer zahtijeva dugu kontinuiranu koncentraciju. Htio sam im olakšati da pomalo distanciram kameru od njihova lica, da postignem da je prestanu biti svjesni.

Kakav je vaš pogled na hrvatski film i kinematografiju, s obzirom na smjenu vlasti?

- Mislim da se, kad je hrvatski film po srijedi, niti smije niti hoće ništa loše dogoditi. U to sam siguran. Hrvatski film i HAVC su izuzetno dobro vođeni. Kao autor napokon osjećam da iza mene stoji institucija kojoj je do nas i naših filmova stalo i koja brine o svakom detalju. Film je zadnjih godina po meni postao možda i glavna hrvatska kulturna grana. Prirodno je i logično da ni jedna vlast ne pokušava rušiti ono što funkcionira i što je dobro.