Kad ste dobili poziv iz Kazališta Ulysses, što ste prvo pomislili o ulozi? Koje prve refleksije u vama izaziva Mate Parlov?
- Ja pripadam generaciji koja jako dobro pamti Matu Parlova, i usprkos tome što sam jako poslovno zauzet, zbog činjenice da se radi o Mati Parlovu, mislio sam kako ovo nipošto ne smijem propustiti. Mate je i u mojoj familiji imao status heroja, počev od mog oca i svih nas u kući. Način na koji je boksao je bio čist i plemenit. Ne samo zbog velikih sportskih rezultata koje je ostvarivao, nego i kao čovjek, bio je strašno omiljen i dandanas je omiljen u svim krajevima bivše Jugoslavije. I kad god se spomene, izaziva samo prijatne uspomene kod ljudi.
Matina jednostavna maksima 'Kako ja mogu biti nacionalist, ako sam bio prvak svijeta?' nažalost premalo se primjenjuje. Ne bismo li je trebali puno bolje osluškivati?
- Da, to je poznata njegova izjava. Bez obzira na to što je bio svjetski šampion, ona je za njega bila normalna reakcija. Kod njega je skromnost izbijala i dok je razgovarao s novinarima i uopće u načinu na koji je živio. Volio je obične ljude i sam je ostao običan, neviđeno skroman, što nije tako česta pojava. Mada, moram priznati, dosta vrhunskih sportaša koje sam upoznao imaju tu vrlinu. Kroz naporan rad čovjek se nauči toj skromnosti...
Ni vas slava nikada nije opalila po glavi. Uvijek ste ostali čvrsto i skromno stajati u ringu.
- Kako da vam kažem, to bi sad bilo neukusno da ja o tome govorim... Ali, nekako sam od malih nogu naučio da je ovaj posao i javni posao. Da ti ljudi prilaze, žele saznati tko si, što si, vežu se za tebe. Odrastao sam pred kamerama i odavno sam naučio što to znači. Možda je i to razlog što sam shvatio Matu i imam poštovanje prema njemu. Naravno, nisam ja takva svjetska planetarna veličina kakva je bio on, ali mogu shvatiti taj pritisak. On je bio neviđeno popularan i omiljen u narodu, a to ponekad zna biti opterećenje.
Što mislite o paradoksu boksa? S jedne strane njeguje plemenitost i fajterstvo, a s druge se radi o zadavanju boli jednog čovjeka drugome.
- Izgleda treba biti duboko u tome da bi se potpuno shvatilo. Zato kad vidite nekoga koji je tako fer i čisto i pošteno pokušavao predstaviti boks kao plemenitu vještinu... Takav je bio Muhammad Ali, upravo i Mate Parlov, oni su bili sinonim za taj fer odnos. Dok gledate Matine snimke, primijetit ćete da on udari i ako se dogodio knockdown, odmah se odmiče od protivnika, ne želi ga više povrijediti. Imate utisak da misli 'Bože, daj da se ovo što prije završi da ga ne moram više udarati'. To otprilike meni tako izgleda, pošto sam ovih dana na YouTubeu puno pregledavao snimke Matinih starih mečeva.
Dobrica, jedna od vaših posljednjih filmskih uloga, u meni je izazvala skoro fizičku bol od tolike metafizičke dobrote koja prodire iz filma...
- Divno, to nam je bio cilj. Hvala vam na tome!
Je li Dobrica neki današnji Miškin?
- Kako da ne. Svi su oni slični. Dobrica je jako inteligentna osoba koja shvaća život oko sebe, ali tvrdoglavo ne želi da ga prihvati kao takvog. Uporan je u toj svojoj potrebi da bude čist i iskren, vjeruje u prirodan zakon da se dobro dobrim vraća, a zlo zlim... Bilo je nekih komentara da se tu radi o našem Forrest Gumpu, ali to je daleko od toga. Mi smo mu dali podnaslov 'bajka za odrasle' zato što smo ga ipak htjeli žanrovski staviti u neki koš, ali to nije bajka. Ja sam osobno poznavao takvih ljudi, znam ih i dandanas.
Vi ste s redateljem Srđom Penezićem koscenarist i koproducent filma 'Ime: Dobrica, Prezime: Nepoznato', očigledno vam je bilo stalo da se ta priča ispriča?
- Srđa je to pisao baš onako nadahnuto. Mi smo stari prijatelji, znamo se dosta dugo. Srđa je veći dio svog radnog vijeka proveo u Americi. Napravio je i jedan dugometražni animirani film 'Film Noir', posvetu francuskom noiru, i on, između ostalog, ima jako veliko tehničko iskustvo. On je došao na ideju da iskoristimo isječke iz mojih filmova koje sam radio kao dječak, da imamo tu jedinstvenu priliku da glavni junak bude isti glumac - od malih nogu do današnjih dana.
Što se to dogodilo da je dobrota danas postala nešto frikovito, izopćeno i gubitničko?
- Ne znam, valjda zbog trke za materijalnim i straha od egzistencije u doslovnom smislu preživljavanja... Mediji, društvene mreže, ima puno toga što je postalo instant i možda su iz tog razloga ljudi sve više otuđeni. Mada, znate kako je, u svim vremenima se vrti ista priča o tome kako živimo loše. Ja se sjećam kad sam bio mlađi i onda se govorilo: 'Jao, samo da ova vremena prođu, ova su stvarno najgora'. Trebalo bi ozbiljno razmisliti o tome, a u razmišljanje uključiti ljude koji se profesionalno bave time, sociologe, psihologe...
Ako se ne varam, vi nikada niste igrali nekog bad guya?
- Jesam, tu i tamo, ali nije tako ozbiljno bilo. Nikad nisam igrao ubojicu, ha, ha...
Ne intrigira vas istraživati dimenziju zla?
- Pa i ne naročito, iskreno da vam kažem. Nekako mislim da ono ljudsko, istinska dobrota, zaslužuje više prostora nego što mu se daje. Ja ne znam zašto to nije tako, i vjerujem da ima puno više ljudi kojima bi to prijalo gledati. Ljudi gledaju ono što im se servira. A puko zadovoljavanje uzbuđenja koje uključuje ubojstva, masakre, razne patologije ljudske, ne znam koliko je to bitno... Ako netko ima patoloških problema, bolje da ide kod psihijatra. Volio bih da se vratimo onome što nas čini ljudima. To je neki moj stav, ne moram biti u pravu. Nisam ja popio svu pamet ovog svijeta.
Obrad Gluščević, Branko Bauer, Goran Marković, Emir Kusturica... Od koga ste od tih filmskih očeva dobili najpresudniju lekciju?
- Odmah bi ja tu krenuo s čika Bućom Gluščevićem, od 'Vuka samotnjaka'. Kad smo snimali prvi kadar, povikao je: 'Nemoj mi hodat ko John Wayne!'. To mi je bila baš prva lekcija, ha, ha...
Ništa kontra Johna Waynea, naravno.
- Naravno, ali ja nisam John Wayne, ha, ha... Tako da ta uputstva upijaš kao mali. Onda sam s Brankom proveo godinu dana na snimanju 'Salaša u Malom Ritu', to su temelji, sve ostalo na neki način dodaješ i prilagođavaš se. Osnove su mi sigurno od Gluščevića i Bauera.
Praktički ste od dvanaeste godine 'on the road', zarađujete za život od glumačkog zanata. Da li ikad zažalite za preskočenim djetinjstvom, ili što niste upisali Akademiju...?
- Što se tiče 'zarađivanja', mi smo živjeli u socijalizmu, čak i ovo danas, male smo sredine, nismo u Hollywoodu, male su to zarade. Možda ponekad požalim što nisam nikad bio na školskoj ekskurziji, stalno sam bio na nekom snimanju... Jednostavno se tako potrefilo. Uskakao sam iz jednog filma u drugi. Eh, sad, jesam li mogao nešto drugo raditi, pitanje je. U jednom momentu sam shvatio da si čovjek ne treba postavljati takva pitanja. Ne treba se igrati sa sudbinom. Nego, ono na što nas je nanio put, to treba živjeti. I raditi pošteno i profesionalno, maksimalno svojim mogućnostima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....