Umro je dakle Ljubo Jelčić, čovjek koji je vodio prvi izravni televizijski prijenos u Hrvata, otvaranje Zagrebačkog godine 1956. Ta se godina današnjim mladima čini apstraktno dalekom, apstraktno dalekom se čini i meni, a eto Ljubo Jelčić jest nas tek sad napustio. Kao mladić, apsolvent glume, morao je odlučiti: hoće li se dati u glumce ili među spikere. Već je dvije godine, što se kaže zapažen, glumio u karlovačkom Zorin-domu, koje je početkom pedesetih još bilo profesionalno, kakvo je uostalom i danas, nakon duga razdoblja amaterizma. Glumio je u Karlovcu od 1950. do 1952., među ostalim Maru u Držićevu "Dundu Maroju", a oduševio je kao Ivan Križovec u Krležinoj "U agoniji". Još je studirao i povijest umjetnosti i nadao se, zapravo, angažmanu u zagrebačkom HNK.
Danas na YouTubeu izvire svega jedan kratak snimak Ljube Jelčića: godine 1970. otvara s Jasminom Nikić Splitski festival. Melodiozan bariton, naglašeno čisti a meki palatali, smirena i točna artikulacija plus stanovita srdačna suzdržanost. Ljubo Jelčić bio je dakle i ostao uzor, a može se kazati i jedan od utemeljitelja zagrebačke spikerske škole, čiji prežitci i danas čine Hrvatsku radioteleviziju relativno ozbiljnom. Tjednik Studio, za koji eto i sam pišem, izabrao ga je isto tako sad već davno za najpopularniju televizijsku osobu sedamdesetih godina prošloga stoljeća.
Deseci dobro školovanih i ugođenih spikera i voditelja rasli su iz discipline i umijeća prvih veličina, kakav je bio Ljubo Jelčić, koji je dakle na Radio Zagreb pristigao 1956., izabran na audiciji između otprilike sedamsto kandidata. Postao je s vremenom, u ono doba jedne televizije, isprva s jednim a poslije s dva programa, neizbježna pojava. Njegova sigurna i blaga pojava nije iščezla ni poslije dolaska demokracije. Vodio je sve do početka ovog stoljeća gotovo nepregledni masu javnih priredba, festivala glazbenih popularne i narodne muzike: devet splitskih, dvanaest opatijskih, trideset krapinskih festivala, Melodije Istre i Kvarnera, Zvuke Panonije, Đakovačke vezove, a lako je dodati: i mnoge druge. Svega toga danas se sjeća sve manje ljudi. Televizija trajno svojim licima ispred kamera donosi zapravo zaborav.
Neka zaborava, važniji jest, međutim, njegov rad iza scene. Jer tko se eto danas i sjeća kakav je bio pred kamerama, no standardi koje je postavio i danas vrijede. Cijelih dvadeset godina, od 1971. do 1991. bijaše rukovoditelj spikera, lektora i inspicijenata Radija Zagreb. Dobro bi im došao i danas.
Ukratko, Hrvatska radiotelevizija jest dužna da o Ljubi Jelčiću sklopi makar samo jedan, makar ne i temeljit, dokumentarni film, a zaslužio je zapravo i cijelu makar jednu monografiju. Inače će potonuti u zaborav ne on, koji više nije važan, nego njegov rad koji je u temelju i današnjeg hrvatskog televizijskog standarda.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....