Je li ‘Umjetnik’ doista najbolji film ove sezone?

Film “Umjetnik” Michela Hazanaviciusa u hrvatska kina kreće svega nekoliko dana nakon što je na oskarovskoj večeri pomeo konkurenciju i osvojio pet Oscara, uključujući i one za najbolji film, režiju i mušku ulogu . S obzirom na to da je prije toga jednako tako premoćno prohujao Zlatnim globusima te nagradama britanske i francuske akademije, Hazanaviciusov nijemi hommage starom Hollywoodu pretvorio se u neupitnog miljenika filmske sezone nagrada.

Slatko-gorka zabava

Takav unisoni ushit pokatkad ima i neželjene posljedice. Mogu zamisliti gledatelja koji će ovog tjedna otići u kino i nakon 100 minuta francuskog filma reći “Zar je to to? Zar je to stvarno najbolji od svih filmova snimljenih ove godine?” Zvučne nagrade neki put tjeraju gledatelja da film gleda iskrivljujućom dioptrijom, koju je u ovom slučaju bolje zbaciti. Hazanaviciusov film, naime, treba gledati kao točno ono što on i jest: fina, šarmantna, inteligentna i tek pokatkad slatko-gorka - zabava.

Radnja “Umjetnika” počinje u Hollywoodu godine 1927., neposredno prije pojave zvučnog filma, Velike depresije i prvih Oscara. Dvoje junaka filma su George Valentin (Jean Dujardin), nijema pustolovna zvijezda, svojevrsna inačica Errola Flynna ili Douglasa Fairbanksa, te Peppy Miller, mlada radnica koja - kao valjda svatko - sanja o filmskoj karijeri. Tijekom stotinjak minuta usud dvoje glavnih junaka će se stubokom obrnuti.

Teški akcent

Na vrhuncu karijere, Valentina zvučni film uništi, jer ima teški francuski akcent, a filmovi su mu staromodni. Istodobno, Miller - kojoj je on na početku pomogao - doživi meteorski uspon u mjuziklu. U času kad Valentina odbace svi osim starog sluge (James Cromwell), Miller ga se sjeti i uzvrati mu pomoć.

Ono što, dakako, najviše privlači pažnju u “Umjetniku” je način na koji Hazanavicius pastišira stil nijemog filma. On doista vješto imitira stilske trope i konvencije filma 20-ih, da bi film izgledao “starije” prilagođen je čak format slike i broj fremova u sekundi, a jedina scena u kojoj film prestaje biti nijem je doista duhovita scena u kojoj se Valentin u snu nađu u “zvučnom” - za njega zastrašujuće košmarnom - svijetu. Veliki dio svog šarma “Umjetnik” duguje takvom metafilmskom, ali i citatnom, intertekstualnom poigravanju.

Poznata sudbina

U toj stilski osviještenoj retromaniji ima, međutim, i jedna nit koja “Umjetnika” čini suvremenim, a koja je, čini mi se, uvelike i pripomogla uspjehu filma .

Današnji svijet i današnja filmska publika u velikoj se mjeri sastoji od ljudi koji su prestrašeni tehnološkim mijenama, koje su te mijene izbacile iz rutine, potpuno preobrazile njihove profesije ili zaprijetile da ih dokinu.

Mnogo je takvih, a među njima smo i mi “papirni” novinari. Kad se to ima na umu, nije čudo što se mnogi danas prepoznaju u sudbini Georgea Valentina, čovjeka kojem je tehnološka promjena otela kruh. Depresija, tehnološki skokovi - sve tematske sastavnice Hazanaviciusovih 20-ih - opet su tu. To je vjerojatno razlog zašto dobro komuniciramo s Hazanaviciusovim komadom ljupkog, nenametljivog eskapizma.