Je li doista došlo vrijeme da se oprostimo od omiljene zagrebačke obitelji kasnog socijalizma?

Još su preostale samo dvije epizode do kraja četvrte i, po svemu sudeći, posljednje sezone omiljene serije "Crno-bijeli svijet" Gorana Kulenovića i Igora Mirkovića. Na kraju smo 1985. godine, odnosno u prvoj polovici 1986. i većina likova nam je ispričala svoje priče. Kipo (Filip Riđički) napokon je dobio stalan posao urednika na Omladinskom radiju i s Marinom (Sara Stanić), koja se zaposlila kao lektorica u Svijetu, očekuje prvo dijete. Veći dio sezone posvećen je Uni (Kaja Šišmanović) i Žungulu (Slavko Sobin); oboje se bore s odrastanjem. Una je nestrpljiva da joj krene glumačka karijera pa odlazi u Beograd, gdje su joj otac i dečko, dok Žungul (sjajan Sobin) u tridesetoj još uvijek ganja curice, zalazi u klubove gdje se nagurava s klincima i nikako da se odseli od Dunje (Elizabeta Kukić).

Žac (Karlo Maloča) je napokon odradio više od 13 mjeseci vojske i vraća se u Zagreb na studij vanjske trgovine, čime je oduševljen njegov otac Jura (Sreten Mokrović), iako je očigledno da Žac zapravo ne zna što bi i da se smrtno dosađuje na Ekonomiji. Jura uspijeva dobiti posao u organizaciji Univerzijade, a Jagodu, još uvijek sasvim neodoljivu Anicu Dobru, muče poduzetničke muke kasnog (korumpiranog) socijalizma. Ksenija Kipčić (Jelena Miholjević) i dalje je arhetipska purgerska brižna majka koju ulazak u menopauzu baca u još veće emotivne amplitude dok njezin dobroćudni muž Dominik (Franjo Kuhar) novi izvor zarade nađe u presnimavanju videokazeta.

Jesmo li spremni oprostiti se od ove velike zagrebačke obitelji kasnog socijalizma? Ako mene pitate, odgovor je - ne! U ovoj sezoni kao da je sve došlo na svoje - mladi glumci jako su lijepo odrasli pred kamerama - tu je i Žacov dugogodišnji frend Neno, glumi ga Ivan Validžić, a angažirano je i nekoliko novih, vrlo dobrih mladih glumaca među kojima se posebno ističe Lidija Penić-Grgaš kao fatalna Suzi, mlada novinarka Stojedinice. Kao izvor (zlog) feminizma simpatično se pozicionira ženski časopis Svijet, a generator najzabavnijih rukavaca radnje više nisu redakcije Studentskog lista, Starta ili Danasa već omiljena Stojedinica u svojim prvim danima, kada se emitirala iz Studentskog doma na Savi i skandalizirala javnost mladenačkim spačkama. Serija nas na dobar način podsjeća koliko je nekada Stojedinica značila za život Zagreba.

Pomanjkanje neke ozbiljnije dramske radnje i sukoba - uvijek je bila mana CBS-a. No, s druge strane, serija prati život jedne prosječne zagrebačke obitelji, a znamo koliko su naši obični životi zapravo dosadni. Ova sezona posebno rezonira u mom životu jer to je bilo vrijeme koje itekako prepoznajem - i darkerske večeri u Jabuci, i uzbuđeno gledanje Live Aida na moru, i susreti s članovima Ekatarine Velike i Električnog orgazma na gradskim ulicama, i poput Žaca u seriji, nošenje bedža s prekriženim brojem 133 - što se odnosilo na točku kaznenog zakona o verbalnom deliktu.

No, produkcijski seriju i dalje muče isti problemi, a Kulenović tvrdi da su oni sad već nepremostivi. I dok kostimografkinja Ivana Zozoli Vargović odrađuje sjajan posao s danas opet aktualnom modom osamdesetih, scenografski stvari ozbiljno zapinju i sve je teže rekreirati taj šik kasnog socijalizma. Ipak, bilo bi šteta ne vidjeti kako je Zagreb te davne 1987. godine zbog Univerzijade postao velegrad, kako smo dobili OKC (Omladinski kulturni centar) gdje se smjestio Radio 101, Zagrebačko kazalište mladih i godinu dana kasnije BP club, kako je počeo Eurokaz i kako se, naposljetku, počela definitivno raspadati Jugoslavija. Nekako mi se čini važnim pričati priče o prošlosti koja čak i nije bila toliko davno, no svijet je bio dramatično drukčiji. Ne smijem reći i bolji.

Čitam:

Bernardine Evaristo: Djevojka, žena, drugo

Ima već neko vrijeme da je ova knjiga - čiji je centralni lik 50-godišnja dramatičarka Amma, crna lezbijka i mama 19-godišnjakinje, koja napokon dobije priliku za uprizorenje svoje drame na jednoj od londonskih pozornica - pri vrhu liste najprodavanije beletristike u Hrvatskoj.

Gledam:

Pedro Almodovar: Tuga i slava

Jedino gdje kao glumac Antonio Banderas funkcionira filmovi su velikog Španjolca. U ovom filmu iz 2019. Banderas je boležljivi gay filmski režiser koji pod stare dane razvije sklonost ka - heroinu. Već dugo Almodovar nije bio ovako dobar.

Slušam:

Valentino Bošković: Velika praska

Muž se vratio s otoka pa tako slušamo morsku muziku. Lijepi su i neobični ti disko krajolici glazbenih otkačenjaka s Brača na albumu koji su objavili prošle jeseni.