Tijekom šezdesetih godina, produktivni pisac i filmaš Fadil Hadžić snimio je hrpu filmova od kojih je nemalo bilo groznih, no nekoliko će od njih doživjeti frišku revalorizaciju. U to vrijeme, međutim, Hadžića je filmski ceh prezirao, a prezirao ga je možda najviše zbog njegovih nimalo pomodnih filmofilskih stavova. U jeku modernizma, Hadžić je zagovarao “demodirani” stav da je film produžetak književnosti, da je modernizam bezvezarija, a francuski novi val snobovska tričarija.
Godine 1970. tvrdoglavi Hadžić snimio je film “Idu dani”, zaboravljenu arhivaliju hrvatskog filma, crnu komediju pomalo inspiriranu Beckettom. U tom filmu u kojem Ivica Vidović “čeka Godota” odlučio je nouvelle vague pretvoriti u - predmet poruge.
U filmu, fikcionalni režiser zasipa ekipu godardovskim krilaticama kao što su “Problem je biti odsutan iz vlastitih filmova”. U jednom trenutku, Hadžić u film umontira Godardovu statičnu fotografiju, te dvije statične fotke iz njegovih filmova “Kineskinja” i “Made in USA”. Za one koji još nisu shvatili, Hadžić će dodati i međunatpis: GODARD GOD GODOT.
Autor ‘novog vala’
Ovaj kuriozitet iz zaboravljenih zakutaka hrvatske filmske povijesti utoliko je zanimljiv što pokazuje kolike je razmjere na prijelazu šezdesetih u sedamdesete imao kult Jean-Luca Godarda. U tom trenutku - kad je era šezdesetosmaške kontrakulture i hipi pokreta prelazila svoj zenit - Godard je za mnoge filmofile doslovno bio god (bog). Bio je najglasniji i najbezobrazniji u plejadi francuskih kritičara koji su koncem pedesetih odradili pankersko “veliko pospremanje” svjetskog filma.
Već prvim filmom “Do posljednjeg daha” 1960. postavio se kao kanonski autor “novog vala”. Tijekom šezdesetih, izbacivao je filmove brzinom po kojoj se usporediv samo s Fassbinderom, a znatan dio tih filmova bio je dobar. Od šezdesetih, kao radikalni ljevičar postao je politička mjera i svojevrsni guru nadolazeće studentske '68., a filmovima iz tog razdoblja - političnim, eksperimentalnim, nehajnim prema produkcijskim i distribucijskim normama - u praksi je pokazao kako bi filmska kontrakultura trebala izgledati.
Godine 1968. bio je najglasniji “partibrejker” koji je natjerao Canneski festival da se samoraspusti u znak solidarnosti s pariškim studentima. U svojim filmovima, Godard krši sva moguća pravila, ignorira rampu i četvrti zid, pušta da glumac govori u kameru, vrluda kamerom protiv načela funkcionalnosti.
U tom trenutku, Godarda kritika obožava, a kolege sveudilj imitiraju. Od sjajne Čehinje Vere Chytilove, preko mladog Fassbindera koji tada u minhenskoj garaži snima 8-milimetarske filmove sa svojim “Action Theaterom”, pa do jugoslavenskih baraba Dušana Makavejeva i Želimira Žilnika, cijeli jedan pokret mladih, razbarušenih i bezobraznih filmaša više je ili manje otvoreno imitirao “boga” Godarda.
Hibridna ostvarenja
Od tada je prošlo gotovo pola stoljeća. Dio ljudi koji su tada imitirali sina švicarskog bankara ili je mrtav (poput Fassbindera, Chytilove i Glaubera Roche), ili su u filmskoj mirovini poput Makavejeva i Puriše Đorđevića. Sam Godard - međutim - ne.
Uporan i neumoran poput švicarske urice, proizvodi u četverogodišnjem ritmu čudne, zakučaste filmove koji se opiru klasifikaciji, često srednjometražne, često igrano-dokumentarne hibride. Uglavnom završe u marginalnim zakucima specijalističke nišne distribucije gdje uvijek postoji dovoljno ljudi koji će izići iz kuće “vidjeti novog Godarda”.
Nadmašio ‘Odrastanje’
No, ime Godard još uvijek ima neodoljivu rezonancu među kritičarima, a pogotovo među kritičarima starije generacije koje su kontrakulturne šezdesete filmski formirale. Stoga nije čudo da Godard kuca na otvorena vrata kad su posrijedi velike, etablirane kritičarske ankete i nagrade. Pretposljednji Godardov film - politički esej “Film socijalizam” - tako je 2010. dobio nagradu za svjetski film godine u anketi više tisuća članova svjetske kritičarske organizacije FIPRESCI.
A prošlog tjedna, novi je Godardov film i njegov prvi 3D naslov “Zbogom jeziku” dobio i nagradu američkog National Society of Film Critics, društva koje čini 59 najeminentnijih američkih filmskih kritičara. Godardov film u anketi NSFC za jednu je kuglicu (National Society glasa kuglicama, kao u 19. stoljeću) nadmašio američki film “Odrastanje”, koji je istog tjedna osvojio Zlatni globus.
Godardov film o supružnicima koji komuniciraju preko psa tako je ponio nagradu kreme od kreme američke kritike ispred cijele liste ovogodišnjih američkih oskarovskih pretendenata, ali i liste filmova koji su obilježili monstruozno jaku europsku art-sezonu (“Zimski san”, “Levijatan”, “Ida”, “Turist”…). Kritičarski doajeni jedva su se čekali pokloniti generacijskom idolu, a jedan od rijetkih disonantnih kritičara zapitao je: “zaboga, bi li itko od vas mario za taj film da uz njega ne stoji Godardovo ime?”
Osporavan i obožavan
Naravno, ne bi. Ali, Godardova sudbina i jest da već više desetljeća živi kao neumrli mit, manje kao živi filmaš, a više kao hodajuća personifikacija filma kakav je - bio? - ili bi trebao biti? - ili bi mogao biti?
U pedesetima, Godard je bio papreni kritičar Cahiers du cinema koji je obožavao američki pulp i zazirao od kudikamo više elitističkog ukusa svog urednika Andre Bazina. Ono što je zaista bitno Godard je napravio u prvih sedam ili osam godina režiserske karijere, kad niže ludu, politički paprenu i formalno inovativnu nisku filmova kao što su “Do posljednjeg daha”, “Mali vojnici”, “Živjeti svoj život” ili “Udata žena”.
To je trenutak u povijesti kad Godard stvarno postaje “bog”, trenutak koji će ostati dokumentiran u polemičkoj sabotaži Fadila Hadžića u “Idu dani”. U tom trenutku, Godard je i osporavan i obožavan. Mnogi režiseri poput Makavejeva ili Agnes Varda navode ga kao konstitutivni uzor. Ingmar Bergman ga nije volio, smatrao je da su njegovi filmovi “dosadni, samo-obuzeti i pravljeni za kritičare”. Werner Herzog ga je nazvao “intelektualnom krivotvorinom koja blijedi u poredbi s dobrim kung-fu filmom”, a knez “pravog” avangardnog filma šezdesetih - Austrijanac Peter Kubelka - mislio je možda ponajviše na Godarda kad je prezrivo opisao francuski novi val kao “filmove kod kojih je sve dopušteno, pod uvjetom da traje 100 minuta, ima zgodnu curu i kul muziku”.
Lik Ratka Mladića
Godardu - međutim - treba priznati da je brzo napustio ono što je Kubelka smatrao fingiranjem avangarde u dopadljivom pop-formatu. Njegovi filmovi odavno ne traju 100 minuta (prosječni Godardovi filmovi od 80-ih su oko gornje granice srednjemetražnog), odavno nemaju kul muziku ni nekog nalik Jean Seberg, a bome odavno više nisu narativni.
Godard ekranizira novinske članke, esejizira, bavi se islamom, socijalizmom, jezičnom komunikacijom, Mozartom. U jednom od njegovih filmova pojavljuje se kao lik Ratko Mladić (!), film o marksizmu smješta (oštroumno) na kruzer. Kao i obično, poigrava se dječački s aspektima filmskog jezika: u “Film socijalizam” s tekstovnim natpisima, u “Zbogom jeziku” s 3D.
Prvi put snimajući “film za naočale” Godard dječački anarhoidno rastura uvriježene običaje 3D onako kako je 60-ih masakrirao profesionalne uzuse poput rampe, kretanja kamere ili montažnog reza. Luduje s 3D-om, pretapa 3D kadrove, švenka i rotira, tako da će 69 minuta “Adieu au langage” proizvesti više glavobolje i očnog crvenila standardnim mrziteljima 3D, nego višesatni holivudski SF spektakl.
Osobno, mislim da je Jean-Luc Godard kao filmaš zapravo uvenuo. U ozbiljnom filmskom smislu on je odavno mrtav, a i “Zbogom jeziku” samo je još jedan trzaj otkinutog repa guštera, znak života kojeg više nema. Nikad ne bih u kritičarskoj anketi ni pomislio Švicarcu iz Ženeve dati vlastitu kuglicu.
No - postoji nešto u čemu je Godard još i te kako živ: a to je utjecaj koji je ostavio na suvremene kolege. Velik je - i zapravo neobično heterogen - popis filmaša s raznih zakutaka globusa koji ne bi bili ono što jesu da nisu kad je trebalo zavoljeli Godarda. Tarantino ga stalno navodi kao svoj uzor, u biografiji je čak lažirao da je glumio u Godardovom “Kralju Learu”, a Godardov utjecaj nepogrešivo se vidi u “Psima iz rezervoara”.
Svaki na svoj način, Godardom su inficirani i Wong Kar-wai u Hongkongu, Carlos Reygadas u Meksiku, Gaspar Noe u Francuskoj. Von Trier je po mnogo čemu - od stila, preko izmišljanja “Dogme”, do provokativnih javnih nastupa - Godardov klon, a oni koje ne vole jednog od njih obično ne vole ni drugoga.
Dvije struje
Na neki način, kao da je cijeli “art-house” film 21. stoljeća deblo koje se račva u dvije velike grane. Na početku jedne od grana su transcendentalni filmaši kao Tarkovski ili Ozu, koje će danas slijediti cijeli “slow cinema” od Filipina do Mađarske. Na drugom račvanju stoji sam, osporavan no nepoderiv - on. God, Godot, Godard.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....