BOGDAN ŽIŽIĆ

JEDAN OD NAJVEĆIH HRVATSKIH FILMAŠA RUŠI POLITIČKE I IDEOLOŠKE LAŽI O LOGORU SMRTI Snimio je potresnu kroniku o masovnom zločinu u Jasenovcu

 Tomislav Krišto / CROPIX
Pedeset godina nakon što je snimio film o jasenovačkom Cvijetu nade, Bogdan Žižić vratio se temi ustaškog logora. Rezultat je potresna kronika masovnog zločina

Dok je studirao pravo, Bogdan Žižić naučio je od svog profesora Vladimira Bayera (njegova knjiga “Ugovor s đavlom” o progonu vještica i čarobnjaka u Europi i danas je bestseler) da u utvrđivanju onoga što se dogodilo svjedok na sudu ima najmanje vjerodostojnosti. Sjećanja su nepouzdana, nekoliko ljudi izložit će vam potpuno različite verzije istog događaja, a da bi to dokazao, inscenirao je pred Pravnim fakultetom u Zagrebu prometnu nesreću i poslao studente da skupe izjave očevidaca. Ispalo je kako je i rekao, svjedočenja su se frapantno razlikovala i dobar odvjetnik imao bi bezbroj problema da dokaže koje je od njih istinito.

Mladi Žižić (rođen 1934. u Solinu) diplomirao je pravo, zajedno s kolegom Ivom Škrabalom, koji se poput njega nije dugo zadržao u toj profesiji, nepunu godinu radio je na brakorazvodnim parnicama, da bi shvatio da tako nešto nije za njega. Znanac Marijan Matković, u to doba umjetnički direktor Zagreb filma, pozvao ga je u to poduzeće, nije se baš znalo što će tamo raditi, no u jesen 1964. Sava je poplavila Zagreb, voda je nadrla sve do Studentskog centra, gradonačelnik Pero Pirker alarmirao je Matkovića da to treba zabilježiti filmskom kamerom, a kako su svi redatelji bili zauzeti na drugim projektima, priliku je iskoristio početnik Žižić: na raspolaganju je imao dvije kamere, čamce, pouzdanu ekipu i snimio dokumentarac koji je i danas vrlo često na televizijskim programima.

Već 1966. našao je novu atraktivnu temu, pripremalo se otkrivanje spomenika žrtvama Jasenovca, atraktivne skulpture Cvijet nade visoke 24 metra koju je dizajnirao beogradski arhitekt Bogdan Bogdanović. Žižić ga je upoznao, kasnije su postali i prijatelji, te je odlučio zabilježiti tu manifestaciju. Ni njegov direktor fotografije Branko Blažina nije slutio što će se dogoditi na otvaranju, da će narod pohrliti prema spomeniku i prije nego što su završili prigodni govori, a te silovite vizualne zabilješke tek su neke od onih kojima se film mogao pohvaliti: finale je predstavljao trk bijelog konja uz vlak u kojem se nalazila filmska ekipa, potpuno neočekivana zgoda koju je Blažina spretno zabilježio.

Nije stagnirao

Žižić je poslije stasao u jednog od najvažnijih hrvatskih i jugoslavenskih redatelja, kratki dokumentarni i igrani filmovi dobivali su nagrade na međunarodnim festivalima (“Pohvala ruci”, “Otkopčati dugme”, “Madeleine, mon amour!”, “Putovanje”, “Gastarbajter”, “Presa” i dr.), prva dva duga igrana filma - “Kuća” i “Ne naginji se van” - pobrala su Zlatne arene na festivalu u Puli, neko je vrijeme bio i direktor Zagreb filma (dao je otkaz jer se zamjerio svom kolegi koji je početkom 90-ih dobio visoke državne položaje), no karijera mu nikad nije stagnirala. Povremeno se vraćao na svoj film o Jasenovcu, razmišljao o Bogdanu Bogdanoviću koji se zbog fascinantnog spomenika Cvijet nade našao između dvije vatre - 1971. su u Zagrebu predbacivali republičkim vlastima zašto su taj posao povjerili Beograđaninu, a usponom Slobodana Miloševića i u Srbiji je postao nepoželjan: prostrijelili su mu poštanski sandučić, ostavili u njemu prijeteću poruku, pa se 1993. sa suprugom Ksenijom preselio u Beč. Žižić je nastavio kontaktirati s njim sve do njegove smrti 2010.

Dva pokušaja bijega

Kako je obilježavanje bijega zatvorenika iz Jasenovca sve više postajalo slučaj, Žižić je procijenio da je trenutak za novi film o toj temi i prije tri godine počeo pripremati “Jasenovački memento”. Koristio je crno-bijele ulomke iz svoga “Jasenovca”, pridodao im nove materijale, pravnički egzaktan izbjegavao je svjedoke i oslanjao se na analize povjesničara (karakteristično je da su hrvatski povjesničar Vladimir Žerjavić i srpski Bogoljub Kočović došli do sličnog podatka o broju ubijenih - između 70 i 83 tisuće), ali zato fotografije i filmski žurnali ostavljaju snažan dojam. Posebno je potresna završnica u kojoj se najprije dočarava likvidacija svih logorašica (ukupno 640) i a zatim dva pokušaja bijega iz logorskih zgrada: u prvom je od njih 600 preživjelo 90, a u drugom od 167 samo 12. Film je imao premijeru na nedavnom Festivalu tolerancije, a ovog ljeta bit će prikazan i u programu prestižnog Sarajevo film festivala.

Zanima me je li Žižić gledao film Jakova Sedlara “Jasenovac - istina”?

“Ne, izbjegavam filmove koji imaju sličnu temu kao i oni koje sam radim da me to ne opterećuje, a drugo, tu je to pitanje političke i ideološke laži. Sjećam se da je Nedjeljko Mihanović, koji je neko vrijeme bio potpredsjednik Tuđmanova Sabora, govorio da je u Jasenovcu bio i teatar, da su ljudi gledali predstave, ništa im nije falilo.”

Je li mu što o snimanju Sedlarova filma pričao Alfred Kolombo, koji je na “Jasenovačkom mementu” bio izvršni producent, vođa snimanja i montažer, a tamo je obavio posao montažera zvuka?

“Ništa nisam htio slušati. On je profesionalac, radi ono za što ga angažiraju, meni je puno pomogao, ali nikad nije ispravio nijednu riječ u mom tekstu. Ja ga smatram prijateljem. Njemu je sigurno bilo zanimljivo to raditi usporedno, jer su to, pretpostavljam, dva posve suprotna pogleda na tu temu.”

Upozoravam Žižića da se kod njega i Sedlara koriste posve različiti podaci. U “Jasenovačkom mementu” se tvrdi da je u Hrvatskoj za NDH u odnosu na broj stanovnika stradao procentualno jako velik broj Židova, to je jedan od najvećih postotaka u Europi, dakako, osim zemalja koje su izravno bile pod nacizmom. No u filmu “Jasenovac - istina” iznosi se podatak da je čak četvrtina hrvatskih Židova preživjela holokaust.

“Zalazimo u sferu prebrojavanja od koje zazirem, ali evo nekih činjenica. Početkom 1941. u Hrvatskoj je bilo 30 tisuća Židova, a spasilo ih se samo šest tisuća. Znači, svaki šesti je ostao na životu a pet ih je pobijeno. Istina, iz Židovske općine neko se vrijeme proturala kriva teza da je nakon Srba u Jasenovcu najviše ubijeno Židova, no na drugom mjestu ipak su Romi. Njih je tamo jezivo puno stradalo, vidjeli ste u filmu da ih uopće nisu zavodili po imenima nego brojevima, vagonima, oni za njih nisu bili vrijedni metka pa su ih ubijali hladnim oružjem. Ipak, ja nisam htio praviti takve rang-liste, nisam povjesničar, dovoljno su me dirnule te sudbine.”

Vjerojatno je krajnji falsifikat i tvrdnja da je pokrštavanje na katoličanstvo spasilo mnoge Židove.

“To apsolutno nije točno, jedino možda ako su imali i neke druge veze, pa se sve to onda složilo.” Sedlar je gotovo pola svog filma posvetio tezi da je Jasenovac kao logor djelovao sve do 1951., da su partizani tu likvidirali njemačke i ustaške zarobljenike i odatle tako velika brojka ubijenih. U Žižićevu filmu to se eksplicitno negira: “Te su zarobljenike tamo dovozili autobusima na raščišćavanje toga krša, koji je ostao nakon ustaškog sloma, ali isto tako i odvozili, ne znam da li u Zagreb ili u Popovaču, Jasenovac je prestao biti logor kada je uspostavljena nova vlast, koja je uostalom vrlo brzo našla nove lokacije za takve prigode.” Sedlar je čak pokazao pred kamerama neke bivše čuvare tog navodnog partizanskog logora koji govore slovenskim akcentom: njima je zamutio lica kao da su danas u smrtnoj opasnosti zbog onoga što su nekad radili.

“Čujte, ja vam o tome čovjeku ne mogu ništa drugo reći osim da je nepošten i netalentiran. Ti možeš napraviti dobar film unatoč tome što imaš stavove s kojima se ja ne slažem. Sedlaru ovaj film nisam vidio, ali mi je onaj ‘Četverored’ bio dovoljan da shvatim da je u pitanju diletant i da mu namjere nisu u redu. Kad radiš film o Jasenovcu, moraš imati pijeteta prema ljudima koji su tamo pobijeni, to je tako strašno da ne ostavlja prostora za kalkuliranje.”

Pavelić i Budak

Sedlar se brani time što se pravi broj žrtava u Jasenovcu nikad neće doznati jer je za okupacije tog kraja od JNA i četničkih paramilitarnih formacija od 1991. do 1995. pokupljena cjelokupna arhiva i otpremljena u Beograd. Već je na YouTubeu mogao pogledati strane dokumentarce u kojima se objašnjava kako je na inzistiranje mirovnih snaga veći dio te arhive poslije prebačen u Washington i zatim otpremljen natrag u Jasenovac. “Pa on to i ne želi znati.” Film relativizira ustaški antisemitizam tvrdnjama da je supruga Ante Pavelića imala židovskih korijena, ali ne spominje da se supruga Slavka Kvaternika Olga Frank, podrijetlom Židovka, ubila kad je shvatila u kakvom se okruženju našla. “Nimalo slučajno da je njezin sin Eugen Dido Kvaternik bio takav koljač.

Najgore je kada ideš protiv vlastite krvi, to te progoni do izbezumljenosti.” Licemjerno je i uvrštavanje prepiske Pavelića i Mile Budaka iz koje ispada da njih dvojica nisu odobravala pokolje koje je vršio Maks Luburić u Jasenovcu. “Čujte, kad spominjete Budaka, čim se on 1941. pojavio u Vukovaru, počelo je sustavno likvidiranje tamošnje židovske zajednice, o čemu je najbolje svjedočio moj pokojni prijatelj, veliki likovni umjetnik Alfred Pal. To da će se Budak zgražati nad Luburićevim zvjerstvima, to su gluposti.”

Mlađe generacije

U odnosu na temu, “Jasenovački memento” doima se vrlo suzdržano. “Prigovarali su mi - zašto nisi uvrstio ovo, zašto nisi uvrstio ono. Ima strašno neugodnih materijala kako su tamo stradavala djeca, međutim, ne želim izazivati emocije na taj način. Pročitao sam u filmu jedno dječje pismo koje je tamo napisano i mislim da je to dovoljno. Više od toga bilo bi degutantno, kao da manipuliram nečim što nije za manipulaciju.”

“Jasenovački memento” samo je jedan od dokumentaraca s temom represije koje je Žižić snimio u razdoblju hrvatske samostalnosti i uvijek je izbjegavao prigodnosti. “Bio sam prvi koji je ušao s kamerom na Goli otok, bilo je to 1993. kada sam pratio Alfreda Pala koji je tamo robijao: njemu je to bilo prvi put da se nakon toliko vremena suoči s mjestom na kojem je proživio one grozote. Poslije sam snimao film o uništavanju partizanskih spomenika, zvao se ‘Damnatio memoriae’. Ideju je dao Marko Grčić, ja sam poslije razvio scenarij, bilo je to 2000., u doba kad se o nečem takvom uopće nije govorilo, bez obzira na to što HDZ više nije bio na vlasti. Ima tu strašnih stvari, spominje se uništavanje kolosalnog spomenika Vojina Bakića u Slavoniji, pri kojem je primijenjena čitava ratna operacija, no mene je osobno najviše pogodilo rušenje spomenika Stjepanu Filipoviću u Opuzenu. To je onaj mladi partizan kojeg su 1942. Nijemci strijeljali u Valjevu, a njegova fotografija uzdignutih ruku obišla je svijet i danas se nalazi u ulazu u zgradu Ujedinjenih naroda.” Upozoravam Žižića da novi film Irene Škorić “Neželjena baština”, koji se bavi sličnom temom, dokumentira kako su organizatori Opuzen film festivala odlučili kao nagradu dijeliti skulpturu s Filipovićevim likom raširenih ruku. “Hvala Bogu da mlada generacija gleda na te stvari drukčije od onih iz devedesetih, kojima je bilo samo do rušenja”.

“Jedna vukovarska priča” iz 2002. također izmiče prigodnosti, nije to samo još jedan film o gradu heroju, nego nešto posve drugo, u njoj se izlaže kratki vukovarski boravak Alfreda Pala u dječačkim danima, tu se sklonio iz Beča, gdje su se već zahuktali pogromi Židova, no nakon proglašenja NDH i posjeta Mile Budaka morao je bježati i odatle i uz pomoć krivotvorene propusnice sklonio se u Crikvenicu. Vukovarska židovska zajednica preko noći je prestala postojati.

“Vlado Gotovac - moj slučaj” (2008.) uzbudljiv je film o velikom hrvatskom pjesniku i političaru, ali napravljen iz intimističke perspektive, važnije su njegove obiteljske veze od objavljenih djela i političkih proglasa, no osobito su potresna svjedočanstva s njegova robijanja u Staroj Gradiški. Priloženi su policijski i zatvorski dosjei, kao i dojave drugih kažnjenika protiv njega. Zadnje dane proveo je u rimskoj bolnici, gdje je dok je god mogao uživao u imotskim rafiolima.

Žižić je još za razdoblja bivše Jugoslavije snimio niz zapaženih filmova o likovnoj umjetnosti, no posebno mjesto zauzima “Leo Junek” iz 2009. Inspiriran je anegdotom koju naveliko prepričava u svojoj izvrsnoj knjizi “Pješčana ura - Sjećanja na Solin, Split, Pulu i Zagreb” objavljenoj 2009. u izdanju Durieuxa: slikar je početkom četrdesetih već bio u Francuskoj, a u Zagrebu mu je ostalo platno “Crtač”, koje nazivaju početkom njegove apstraktne faze. Nalazilo se u Meštrovićevu paviljonu, koji je u međuvremenu pripao Ustaškoj mladeži, a slika nekome očito nije bila po volji jer je bačena kroz prozor na livadu pokraj ograde. Tu ju je zamijetio Radovan Ivšić i s prijateljem izveo pustolovnu operaciju kako da preskoči ogradu i domogne se slike. Nasreću, tih dana nije bilo kiše, inače bi njihova akcija bila uzaludna. Junek je bio oduševljen kad mu je Ivšić u Parizu vratio sliku, što pak Žižić koristi da bi napravio njegovu vrlo rafiniranu retrospektivu, snimljenu kamerom Željka Guberovića, u ekspresivnom koloritu.

Ima vremena

Kako Bogdan Žižić gleda na današnja obilježavanja jasenovačkog proboja koji se razbio na tri procesije - državnog vrha, židovske općine i srpske manjine? Ne sliči li mu to na postupni raspad države? “Naravno, ali ja vam to gledam kao da nisam na tom mjestu, kao da živim negdje u Austriji, negdje daleko”. Smeta li mu što Nagradu grada Zagreba nisu dali njemu, koji je snimio puno iskreniji i važniji film o Jasenovcu nego Jakov Sedlar? “Smeta mi samo što su prevladali politikantski razlozi, ja inače nisam imao ni pojma da sam nominiran. Nagradu je trebalo dati nekom od ovih mladih ljudi, Hani Jušić ili Miroslavu Sikavici, koji su prošle sezone imali veliki uspjeh na svjetskim festivalima. Za mene ima vremena. Dobio sam svoje Zlatne arene, nagrade u Oberhausenu i na beogradskom festivalu kratkog metra, nagradu Vladimir Nazor, nagradu Oktavijan, a bliže se i neke okrugle obljetnice. Za redatelje u poznim godinama to je prava prilika da prime neku takvu nagradu.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 01:49