HOLIVUDSKA KRIMI KOMEDIJA

JEDAN OD NAJZABAVNIJIH FILMOVA GODINE ‘22 Jump Street’, iznenađenje ljeta, gledaniji je od ‘Herkula’

Holivudska krimi komedija s Jonahom Hillom i Channingom Tatumom jedan je od najzabavnijih filmova ove godine

Prilično neočekivano na prvo mjesto domaće top-liste prošloga vikenda zasjela je holivudska krimi komedija “22 Jump Street” s Jonahom Hillom i Channingom Tatumom, skupivši gotovo dvostruko više gledatelja nego njezin glavni izazivač, “Herkul” s Dwayneom “Stijenom” Johnsonom. Zašto je to neočekivano? Zato što je “21 Jump Street”, prvi film iz serijala, prije dvije godine u mjesec dana prikazivanja vidjelo samo pet i pol tisuća gledatelja, dok je “22 Jump Street” u prva četiri dana imao čak 11 tisuća. Što se dogodilo? Prvi film je prošao slabo zato što se pojavio u svibnju, kada je konkurencija bila žestoka, holivudsko ljeto tek se zahuktalo, osim toga u nas nikad nije prikazana istoimena serija s Johnnyjem Deppom, tako da se naslov doimao enigmatično: u Americi su hrlili na film, jer su htjeli vidjeti kako izgleda kino verzija kultne serije s kraja osamdesetih.

Naše čudno tržište

U međuvremenu je “21 Jump Street” solidno prošao na DVD tržištu, s razlogom, jer je bio krcat akcijom i humorom, a na zaplet - u kojem dva postarija klipana izigravaju srednjoškolce kako bi uhvatili dilere droge - malo je tko obraćao pažnju. Konačno smo i mi shvatili u čemu je štos, a pomoglo je i to što se “22 Jump Street” pojavio usred ljeta, nakon tjedana i tjedana lošeg repertoara - bar kada su komedije u pitanju - i s razlogom postao hit.

Glede “Herkula” tu nije bilo pomoći. Još početkom godine gledali smo “Legendu o Herkulu” snimljenu u Bugarskoj. Film baš nije izgledao kao da košta 70 milijuna dolara, u to nisu povjerovali ni gledatelji jer je prihodima iz svjetskih kina pokriveno manje od polovice uloženih troškova, međutim, na čudnom tržištu kakvo je naše “Legenda o Herkulu” privukla je gotovo 28 tisuća gledatelja. Kako kaže poslovica, oni koji se jednom opeku pušu i na hladno, tako da je domaća publika s podozrenjem primila još jednog “Herkula”, iako je ovaj profesionalnija produkcija.

Koštao je 100 milijuna dolara, ovaj put se snimalo u Mađarskoj, režirao ga je Brett Ratner koji osim serijala “Gas do daske” u filmografiji ima još nekolicinu respektabilnih ostvarenja, a bivši profesionalni hrvač Dwayne Johnson nije bio loš izbor za naslovnu ulogu.

Nekoć moćan MGM

Pa dok je “Legenda o Herkulu” bar u završnici pokazala da je junak Zeusov sin i omogućila mu da demonstrira natprirodne moći, Ratnerov “Herkul” toga se odriče: polubog je to samo po podrijetlu, odrekao se Zeusa i sada je prekaljeni ratnik sa šačicom pouzdanih plaćenika, nešto poput Conana, kojeg unajmljuje trački kralj ( John Hurt) kako bi sačuvao prijestolje (predložak je hvaljeni strip “Herkul: Trački ratovi” Radical Comicsa). Film stoga nije mitološki spektakl nego najobičniji kostimirani akcić kojem nedostaje puno toga - razrađenija fabula i likovi te bolji glumci u pratećim ulogama (do izražaja dolaze jedino uobičajeno solidni Ian McShane, Rufus Sewell i Peter Mullan). Cjelina se doima pomalo suhoparno, tako da ništa od plana da se zasnuje franšiza, kao što se to krajem pedesetih posrećilo talijanskom “Herkulu” s legendarnim Steveom Reevesom.

Jedan od producenata je nekoć moćni MGM, koji danas uglavnom krčmi filmskim pravima, pa se u toj funkciji potpisao i na špicu filma “22 Jump Street”. Dok “Herkul” zamara rutinom, ovaj film pršti energijom, a bogami je i poprilično subverzivan. Murjaci Schmidt (Hill) i Jenko (Tatum) sada su na koledžu na kojem se bjesomučno dila droga, i dalje su prestari za uloge koje su im dodijeljene, ali na faks se ipak mogu malo skladnije uklopiti nego u srednju školu. Neke od najboljih dosjetki tiču se kulturnih promjena: današnje generacije očito više nemaju pojma što su dobre stare knjige, sve konzumiraju s laptopa, tableta i mobitela, pa su dileri droge svoju bazu smjestili u sveučilišnu knjižnicu u koju nitko više ne zalazi, a zapuštena ukoričena izdanja idealni su medij za distribuciju njihovih ponekad opasnih proizvoda.

Film su režirali Phil Lord i Christopher Miller, koje smo prvi put zapazili po inovativnom crtiću “Oblačno s ćuftama”. Poslije su se prebacili na igrani film, “21 Jump Street” bio je dokaz da se u tome dobro snalaze, no nastavak je neusporedivo bolji.

Religiozna blasfemija

Osobito rado koriste podijeljeni ekran: u jednoj prigodi Schmidt i Jenko uzmu istu drogu, no dok je prvi depresivac pa ga stimulativno sredstvo gura u još veće ponore, na njegovoj je strani, naime, sve mračno, dio ekrana koji dočarava stanje svijesti onog drugoga potpuna je suprotnost. Ima tu i religiozne blasfemije, no ta promakne dosta brzo da ne izazove sablazan, zafrkancije na temu homoerotike teško je i pobrojati, no što drugo očekivati kada su protagonisti filma dva muškarca. Hoće li biti nastavka? Po svoj prilici, iako Lord i Miller nisu propustili da se i tome ne podruguju: 22 Jump Street je adresa na kojoj je smještena tajna policijska postrojba odakle operiraju Schmidt i Zenko, u jednom kadru nam pokažu i susjednu zgradu na kojoj piše 23 Jump Street, najavljujući skori filmski projekt, a kad počne odjavna špica slijedi urnebesno sprdanje s franšizama. Ovo je jedan od filmova u kojima u kinu morate ostati do kraja, jer tek kad promaknu i posljednji natpisi, na redu je završni geg. Jedan od najzabavnijih filmova ne samo ovoga ljeta nego i čitave godine.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
12. studeni 2024 21:34