JEDNA OD LOŠIH POSLJEDICA ŽENSKOG POKRETA Treća, ali ženska verzija, filma 'Priča za laku noć' iz 1964.

Jedna od loših posljedica ženskog pokreta su nove verzije poznatih filmova u kojima glumice preuzimaju uloge nekad rezervirane za glumce.

Tako je “Priča za laku noć” s Marlonom Brandom i Davidom Nivenom iz 1964. (ne trudite se prisjetiti filma, jer nikad nije prikazivan u našim kinima a rekao bih ni na televiziji) dobila već treće izdanje, s tim da najbolje ostaje ono drugo, iz 1988. u režiji Franka Oza, nazvano “Prljavi pokvareni prevaranti”, u kojem su Steveu Martinu i Michaelu Caineu uloge muljatora na Francuskoj rivijeri pristajale kao salivene, a u odnosu na original uvedene su neke promjene, pa je Glenne Headly igrala naivku koja u finalu nasamari obojicu protagonista.

Treća verzija se više pridržava druge, iako je pojačana razlika između junakinja: Anne Hathaway je zgodna i otmjena i lovi samo krupne žrtve, stariju bogatu gospodu, dok je Rebel Wilson vulgarna otkačenjakinja, koja također lako nađe svoj plijen.

Susret s mladim internetskim milijunašem (Alex Sharp) upozorit će ih da još nisu svladale sve finese, svoga posla, ali nikad nije prekasno. Film je vrlo blijedo režirao komičar Chris Addison (surađivao s danas već legendarnim Armandom Ianuccijem), no sve konce ionako drže dvije glavne glumice. Sudeći po smijehu u kinu, ciljna publika – gledateljice – bila je zadovoljna, iako je malo njih ostalo do kraja odjavne špice gdje ih je čekala nagradna dodatna scena.