Jedne večeri je, iznenada, neki tip iz Hollywooda nazvao Zorana Tadića

Ovogodišnja dodjela Oskara bila mi je zanimljivija od prethodnih. Zato što je u igri za čarobni kipić bila jedna osoba s kojom sam svojedobno, pa i prije par dana, razmjenjivao e-mailove i vodio telefonske razgovore. To je Jeremy Kleiner, jedan od producenata “12 godina ropstva”.

On je i primio Oscara za najbolji film 2013. godine - uz troje producentskih kolega: gospođu Gardner, gospodu Katsavasa i Pitta, plus režiser McQueen. Inače, Kleiner danas radi kao jedan od izvršnih direktora Plan B Entertainmenta, čiji je zaštitni znak ujedno i njen vlasnik: glumac Brad Pitt.

Burna komunikacija

Ne bih ni znao da je Kleiner u igri za Oscara da me kolega Polimac nije zamolio da se prisjetim nesuđene suradnje Zorana Tadića i Hollywooda, povodom nekog njegovog teksta o vezama naših i inozemnih filmaša. U tome je ključna osoba s američke, zapravo holivudske strane bio baš Kleiner. Sastavio sam crticu prisjećanja, a potom me Polimac nazvao. Što sam propustio?

“Ma, ništa. Znaš da je Kleiner jedan od danas najjačih ljudi u Hollywoodu?”, upitao me. Nisam to znao. Nakon burne komunikacije s Kleinerom oko mogućnosti da se napravi holivudski remake Tadićeva “Ritma zločina” (1981), svi smo zaboravili na Amerikanca. Bilo je to prije 10-ak godina. Kontakti su prekinuti, a Tadić je preminuo (2007). Da li baš slučajno, poslije intenzivnog interesa za taj “mali” hrvatski film i niza financijski uspješnih filmova Kleiner producira “12 godina ropstva”, takoreći manjinski film, i osvaja kipića?

Ili je to, ipak, bilo predvidljivo. Barem iz ove moje periferijske, da ne velim provincijalne perspektive. Holivudski filmovi vjerojatno nisu tek “gubljenje vremena”, kako je to nedavno ustvrdio uzvišeni Dalai Lama, no nama, sljedbenicima već kultnih “žanrovaca” iz još uvijek zatvorenog Corsa, znače puno više od filmske industrije i novca.

Kao kompliment

Javljanje tada još mladog, 30-godišnjeg zaposlenika tvrtke redatelja Richarda Donnera, producenta i redatelja unosnog filmskog serijala “Umri muški”, doživjeli smo isprva kao filmski a ne komercijalni kompliment Zoranu Tadiću.

Zaboravili smo da su Warner Brothers, Paramount, pa tada još 20th Century Fox ili Disney praktično bili i ostali nedodirljivi korporativni sustavi XX. stoljeća. Dobrim dijelom, oni funkcioniraju tako što preuzimaju projekte manjih kompanija, poput dviju spomenutih. Tako se i dogodilo da jedne večeri, “iz neba pa u rebra”, “neki tip” iz Hollywooda nazove Tadića. Kako smo se tada skoro svakodnevno družili, vodeći djecu do Jaruna i drugdje, zamolio me da druge večeri dođem k njemu i porazgovaram s njim. Jer Zoran, kao perfekcionist u svemu, nije želio govoriti na lošem engleskom.

Taj “tip” bio je Jeremy Kleiner. I tako su započeli naši telefonski i e-mail razgovori s jednim ciljem: da se napravi remake filma “Ritam zločina”. Sugovornik mi nije objasnio kako je došao do kopije Tadićevog filma s engleskim titlovima, na temelju koje se formirao njegov gorljivi interes. Kleineru se “Ritam” jednostavno svidio, i želio je snimiti njegovu američku verziju u produkciji Warner Brothersa.

Čini mi se da je pokojnog Ivicu Vidovića ondje trebao igrati baš spomenuti Pitt. Kleiner je, naime, želio otkupiti autorska prava “Ritma”, no pojavili su se problemi pravne naravi, koji su srušili njegov zamišljeni projekt. Prije svega pitanje svih pitanja: tko je proizvođač, odnosno vlasnik Tadićevog filma? Radio-televizija Zagreb odnosno njezin sljednik HRT i Centar film iz Beograda? Ili dva-tri sljednika Centar-filma? Holivudski pravnici procijenili su kako su vlasnička prava Tadićevog filma prekomplicirana, te stoga odveć prijeteća za bilo kakav skupi filmski projekt.

Dobar izazov

Prisjećam se jednog telefonskog razgovora s Kleinerom koji sam vodio još u Dalmatinskoj ulici, u uredu gospođe Robić-Škarice odnosno Hrvatskog filmskog saveza. Tamo je, uz Tadića, bio nazočan i scenarist filma Pavao Pavličić. Iz njegove priče “Dobri duh Zagreba” Tadić je izvukao već kućni frazem “Ritam zločina”. A što bi Kleiner izvukao iz “Ritma”? U svakom slučaju, namjeravao je dolično honorirati cijeli autorski tim (režiser, scenarist, snimatelj Trbuljak i dr.). Pri čemu treba reći da je ono bilo vrijeme kada je Hollywood “masovno” kupovao prava na europske filmove, kako bi napravio američke varijante za vlastito tržište. Premda je razgovore o američkom “Ritmu” prekinula pravna struka, nadali smo se da bi se priča mogla ponoviti u budućnosti. U međuvremenu, diplomant s Harvarda, Njujorčanin Kleiner prešao je iz Donnerove u Pittovu kompaniju. I osvojio Oscara.

Kada bi se novopečeni Oskarovac, Jeremy Kleiner, poželio pozabaviti, još jednom, “Ritmom zločina”, to više ne bi bio posao za mene. Sada Tadićeva djeca, Tadija, student filmske režije, i Tena, studentica glume, bolje govore engleski. “Ritam” je bio i ostao dobar izazov svakom ozbiljnom producentu, pa i Kleineru koga tek očekuju veliki izazovi. Pretpostavljam da bi američku verziju tog filma odradio jednako predano kao Nenad Pata izvornu.