Po ono malo nezavisnih kina što ih je ostalo u nas, u Puli, Zadru, Dubrovniku i Sisku do kraja studenoga, a u zagrebačkom Dokukinu KIC do kraja ovog tjedna na programu je film “Jedriličarke s broda Maiden” britanskog redatelja Alexa Holmesa. Holmes je napravio biografski dokumentarac o Tracy Edwards, ženi koja je uspjela okupiti prvu žensku jedriličarsku posadu i 1989. sudjelovati u Whitbread utrci oko svijeta, što je dotad bilo posve nezamislivo, rezervirano isključivo za muški rod.
Film pripovijeda što je sve Edwards, kapetanica posade, morala proći, napraviti i izdurati ne bi li zauvijek promijenila svijet jedrenja. Dvanaest je žena u devet mjeseci prevalilo 33.000 nautičkih milja od britanskog Southamptona preko Južnog pola i natrag. Osim golemog fizičkog i psihičkog izazova kakav pred jedriličara postavlja ocean, na njima je prije nego što su otplovile bilo da posve same mimo cijelog svijeta izdrže godine priprema za utrku.
Psihički pritisak bio je iznurujući jer u njih, osim ponekog dobronamjernog prijatelja i rodbine, nije vjerovao baš nitko i nitko im nije ni sponzorski, ni na bilo koji drugi način htio biti vjetar u leđa. Štoviše, Tracy Edwards i njezine žene zaplovile su po - sve kontra snažne struje - i one u društvu i one na oceanu. Preživjele su zimsku oluju koja ih je pratila na etapi od Urugvaja do Australije, plovile tijekom očajnog vremena od Novog Zelanda natrag prema zapadu, ali javno mnijenje na kraju su učinile euforičnim u navijanju za njih. Na početku percipirane kao apsolutne, posve ridikulne autsajderice, te su žene na cilj u svojoj klasi stigle druge, pobijedile u dvije od šest etapa vrlo zahtjevne utrke, a na putu je liječnica, članica njihove posade, spašavala članove druge posade.
Posada ženskog broda Maiden svojom determiniranošću da uspije, snagom i znanjem odjednom je imponirala i onima koji su joj se najglasnije rugali, među njima i mnogim sportskim novinarima. Sudjelovanjem u Whitbread utrci, još i relativno uspješnim sportskim rezultatom, Edwards i njezine kolegice nisu samo ušle u povijest jedriličarskog sporta, nego i u povijest ženske emancipacije. Gledajući kako se ženska posada priprema za utrku, njihovi muški konkurenti, kolege jedriličari, ali i svi mediji te sponzori bili su uvjereni da će te djevojke izdahnuti negdje na oceanu, da će ih progutati more. Ni broda Maiden, ni njegove u to doba posve neobične posade ne bi bilo da nije bilo krajnje tvrdoglave odlučnosti Tracy Edwards, skiperice i kapetanice posade, koja je tada bila u ranim dvadesetima.
Kad je poželjela sa ženskom jedriličarskom posadom oploviti svijet, Edwards nije imala ni brod, ni posadu, ni sponzore, nikoga iza sebe, sama i bez podrške, bila je okružena gomilom ljudi iz svijeta jedrenja koji su joj se iskreno čudili, zaobilazili je dapače, misleći da je riječ o autodestruktivnoj ekshibicionistici, u najboljem slučaju infantilnoj djevojci koja nema pojma o čemu govori. Ta sitna žena, kojoj je na licu more već u mladosti urezalo vrlo izražene bore, nekad je sanjala postati baletnom plesačicom. Odrasla je u svijetu baletnih papučica, balerina je bila njezina majka.
Djetinjstvo joj se posve promijenilo kad je umro otac, a mama se udala za čovjeka koji je, ubrzo se pokazalo, bio nasilan. Edward je imala petnaest kad su je izbacili iz škole. Emocionalno ranjena tinejdžerica postala je buntovna, nesretna je napustila kuću. S ruksakom na leđima domogla se Grčke i tamo počela raditi na čarter-jahtama. Sa sedamnaest je naučila ploviti. Silno želeći sudjelovati u poznatoj jedriličarskoj utrci Whitbread (danas Volvo), 1985./86. postala je kuharica jednoj od posada. Ni do toga se nije dolazilo lako. Jer, naizgled racionalni i jaki muški sportaši, gledajući ženu na brodu, pribojavali su se loše sudbine.
Edwards, pak, nije mislila da je njezino mjesto u kuhinji, cilj joj je bio jednoga dana voditi plovidbu. “Nisam htjela biti kuharica, ali to je bio jedini način kako je žena u ta vremena mogla uopće biti na brodu. Tad mi je postalo jasno da sama moram nešto poduzeti, pokrenuti i sebe i druge da se stvari promijene”, rekla je poslije. Regrutirati posadu nije bio problem, interes žena bio je golem, javljale su se s raznih strana svijeta i na kraju je to bila internacionalna posada na Maidenu je njih dvanaest komuniciralo na četiri-pet jezika. No, naći sponzore koji bi vjerovali u njih i financirali projekt bilo je gotovo nemoguće. Iznurena od pokušaja i zatvorenih vrata, nakon tri godine ipak je uspjela prikupiti novac, više od milijun funti. Tražeći sponzore uzaludno se obratila čelnim ljudima više od tri stotine kompanija.
Slučaj je htio da je još dok je bila kuharica po brodovima, negdje u Americi upoznala jordanskog kralja Huseina. Naposljetku je ženska posada pokrovitelja našla u jordanskom kralju Huseinu, a sponzora u jordanskom nacionalnom prijevozniku Royal Jordanian Airlinesu. Djevojke su dijelom i vlastitim radom obnovile brod koji nije ulijevao povjerenje jer je bio u jako lošem stanju. Pokazalo se ne samo da dobro jedre, nego da u nuždi mogu i popraviti brod jer su se na jednoj od etapa u Tihom oceanu morale uhvatiti u koštac s problemima jedrilice. Kad retroaktivno razmišlja o tom vremenu, Edwards kaže da je bila posve zatečena količinom agresije s kojom je dočekana prva ženska jedriličarska posada. “..., jer mi nismo uzele ničije mjesto u utrci, nismo ništa radile tim ljudima, nikoga ništa tražile, nismo nikome uzele njegov novac, samo smo se borile za svoje mjesto na startu.” Puno se toga otad promijenilo, a gotovo sve je ostalo isto.
Seksizam je u dijelu društva postao tabu, ali to ne znači da seksizma i dalje nema na sve strane oko nas. Doduše, sad je često suptilniji, ali samim time ne manje toksičan. “Danas je seksizma puno na društvenim mrežama, ali je prikriven jer muškarci znaju da više ne mogu glasno reći stvari koje su prije olako govorili. Nije seksizma puno manje, ali ga je puno teže detektirati”, kaže Edwards. Kad im je rečeno da ne mogu oploviti svijet iz gotovo banalnog razloga jer su žene, bio je to trenutak koji je poslužio kao pogonsko gorivo, za motivaciju okupljanja posade.
Edwards ističe da je sveopća skepsa koja ju je okruživala bila bitan dio onoga što ju je pokretalo, tjeralo da ne odustane. Nije, jasno, bilo lako izdržati te godine u kojima su joj se razni smijali, rugali dapače, dobacivali joj od otvoreno ponižavajućih komentara do patronizirajućih savjeta da odustane. Nije slutila da će, kad utrka završi, postati i prva žena koja je ikad dobila u svijetu jedrenja prestižnu godišnju nagradu Yachtsman. Koincidiralo je da je dokumentarac, u kojem je puno zanimljivog arhivskog materijala, napravljen u vrijeme pokreta MeToo.
Film je, poput broda Maiden, obišao cijeli svijet. “Ovaj film šokira ljude, prene ih, trgne, potiče da ne budu tako uljuljani i toliko samozadovoljni. Otkad je snimljen i prikazuje se po raznim kontinentima, puno ljudi mi prilazi, kažu da ne mogu vjerovati s čim smo se sve mi, da bismo sudjelovale u toj utrci, morale suočiti. Iako se to događalo gotovo prekjučer, mnogima je, eto, već danas neshvatljivo. Jer, priroda i borba s oceanom kako god bila teška, bila je manje teška od borbe s ljudskom prirodom, s tom duboko ukorijenjenom predrasudom o ženama koje nešto ne mogu, kojima negdje nije mjesto, od kojih se očekuje da se ponašaju na točno određeni način i ne ulaze u područja koja kao nisu za njih”, komentira Edwards.
Zanimljiv moment u filmu je odnos prema vlastitom uspjehu. Dok je u prvom času svima, osim djevojkama s broda Maiden, posve nezamislivo da će se ipak, svim problemima unatoč, naći na startu utrke i doploviti do cilja pa su jedriličarke presretne kad konačno kreću, kako tjedni i mjeseci prolaze one se sve čvršće povezuju kao tim i njihove sportske, a ne samo emancipatorske ambicije rastu. Shvaćaju da ostali timovi oko njih nisu nepobjedivi, postaje jasno da ti jedriličari, naizgled puni samopouzdanja, sad kad su ih pustili u utrku, moraju računati s njima i kao s posve ozbiljnim konkurenticama.
U svojoj klasi stižu prve od Urugvaja do Australije, ali Tracy Edwards otad postaje sve teže kontrolirati vlastite ambicije. Minimalno spava, daje sve od sebe da plove što brže, posve je fokusirana na plovidbu. Pred samim ciljem, uplovivši u engleske vode nakon devet mjeseci utrke, slomljena je, rezultat je slabiji od onoga što je u međuvremenu počela priželjkivati. No, žensku posadu Maidena iznenadit će i do suza dirnuti doček koji su im priredili u engleskim vodama. Stotine brodica doplovile su im u susret, pozdraviti ih i čestitati im. Tek tada će Tracy Edwards i njezine jedriličarke shvatiti da su one pobjednice, iako u cilj nisu ušle prve.
Tracy Edwards je poslije završila školu, diplomirala i psihologiju, ponešto predvidivo postala motivacijskom govornicom. O njezinim su životnim iskustvima napisane dvije knjige. Danas vodi zakladu The Maiden Factor Foundation, prikuplja novac za obrazovanje djevojčica. Zna koliko je bitno školovanje baš zato što je sama na pragu puberteta bila izbačena iz škole. Edwards je 2014. doznala da jahta Maiden stoji napuštena u ošem stanju u marini u Indijskom oceanu. Pokrenula je akciju, prikupila novac i Maiden su na teretnom brodu 2017. dopremili u Englesku. Namjera je bila izložiti ga u pomorskom muzeju. No, u međuvremenu je Edwards pokrenula kampanju pa Maiden, obnovljen u Southamptonu, na ideju kralja Huseina koju je nakon njegove smrti nastavila podržavati njegova kći Haja, plovi i prikuplja sredstva za školovanje djevojčica. Prije dvije godine, tijekom pokretanja te velike kampanje, prvi su se put nakon gotovo trideset godina okupile sve žene koje su s Edwards činile pobjedničku posadu broda Maiden.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....