JELENA VELJAČA O '50 NIJANSI SIVE' Seks na filmu više je kazna za gledatelje nego za Anastasiju

Kad sam prije dvije godine u Londonu razgovarala s E.L. James, autoricom “Pedeset nijansi sive”, ona je već bila toliko uspješna da je dogovoriti intervju s njom sličilo na organizaciju intervjua s rock zvijezdom, a ne s “običnom” uspješnom književnicom. Dakako, to ona i nije.

Ostavit ću po strani filozofsko pitanje je li James uopće književnica ili je samo uspjela dobro prodati svoj blog - da, “Pedeset nijansi sive” stvoreno je kao kompilacija tekstova s njezinog bloga - na varijantu “mana s neba”, pogađajući nevjerojatno dobro, ali i posve slučajno, trenutak i potrebu specifične publike koja je nebrojena, a to su žene u srednjim godinama, lagano izmučene obiteljskim životom i zamorene svakodnevicom.

Ljubavni klišej

I ona je sama, kako mi je priznala, bila ta žena. Tipična mama, koja se nikad nije bavila književnošću, u jednom je trenutku, da bi pobijedila krizu srednjih godina, počela pisati “obožavateljsku prozu” na stranici za ljubitelje tada silno popularne “Sumrak sage”. Anastasia Steele i Christian Grey zapravo su modelirani prema već iskušanom uspješnom modelu autorice Sumrak trilogije Stephanie Meyer - glavna junakinja je nevina, usamljena djevojka u potrazi za ljubavlju većom od života, na prvi pogled izuzetno nefeministički, gotovo staromodno romantični karakter; a glavni je junak na neki način “obilježen” - kod Meyer, on je vampir, koji ne smije voljeti smrtnicu. Kod E.L.James on je emocionalni invalid opsjednut SM seksom, koji - opet - “ne smije” voljeti običnu djevojku koja želi više od uloge submisivne seksualne partnerice, jer nije siguran da je sposoban za ljubav, s obzirom na svoje traumatično djetinjstvo.

Ostavljeno dijete, zlostavljano od biološke majke narkomanke i prostitutke i njezinih makroa i ljubavnika, jedino gdje si dopušta užitak je - playroom, igraonica za “prljavi seks”, kako ga zamišlja mašta sredovječne žene koja je, kako mi je sama priznala, počela pisati “50 nijansi sive” da ne bi uništila svoj život izlascima, alkoholom i varanjem muža. I doista, u tim romanima, koliko god na trenutke bili nemušto napisani (E.L.James je posebno slaba u dijalozima), postoji neka zanimljiva psihologija koja je privukla žene do te mjere da su isprva doslovno usmenom predajom, na školskim dvorištima i igralištima, kad bi dolazile pokupiti djecu nakon predavanja ili treninga, jedna drugoj šaputale o Christianu i Anastasiji, dijelile linkove za web adresu na kojoj je objavljivala James, a kasnije i rijetke primjerke prve knjige.

Književni fenomen

Neprilagođen muškarac, nespreman za emocije i dubok odnos, i nevina (i doslovno i metaforički) djeva koja će ga spasiti - to je doista klasična dinamika odnosa u mnogim uspješnim ljubavnim pričama (Mr.Darcy i Lizzie Bennet, Mr.Big i Carrie Bradshaw). Zašto žene toliko vole takve priče, od Austen do modernog chic lita? Vjerojatno zato što mnoge od nas još uvijek žele vjerovati u mogućnost da “prokletog” muškarca, onog s “mračnom tajnom”, možemo promijeniti.

Autorica je tu upješnu jednadžbu začinila s malo pomaknutog seksa - instinktivno, iz vlastitog primjera, osjećajući da žene u srednjim godinama ne sanjaju više (samo) o princu na bijelom konju, već i o (malo) strasti - i dobila je, ne očekujući - nevjerojatan književni fenomen. Nažalost, osim loših dijaloga, film ima malo veze s knjigama E.L. James. Američki je sterilan, snimljen i režiran kao da je zapeo u stiliziranoj filmografiji Hollywooda devedesetih, pa djeluje kao blijeda tinejdžerska kopija nekog seksi blockbustera s Michaelom Douglasom, iz vremena kad je Michael Douglas imao 40 godina.

Promašena poruka

Osim stravično lošeg castinga, problem je i u dramaturgiji filma - gotovo je nevjerojatno kako je scenaristica uspjela odabrati potpuno beskrvne trenutke iz romana, pa je zaljubljivanje Christiana i Anastasije u filmu potpuno zaobiđeno (nejasno je zašto su oni uopće zajedno), a redateljica Sam Taylor-Johnson gotovo je svaku scenu između njih dvoje režirala kao da režira glazbeni spot za novu hrvatsku pop nadu. Tijekom filma, s nostalgijom sam se prisjećala Madonninih spotova u kojima se poigravala seksom. Naime, ovo što nam je Taylor-Johnson, vjerojatno progonjena luđačkom kontrolom američkih producenata, ponudila kao posebnu vrijednost ove priče, izgleda kao luksuzna reklama za čipkasto donje rublje. Vrlo brzo sam shvatila da su scene seksa idealno vrijeme za otrčati do WC-a Kaptol Centra, a moja je prijateljica rekla da se osjećala kao da seks u filmu nije kazna za Anastasiju nego za gledatelje.

Blogovi pravih ljubitelja SM seksa, naravno, eksplodirali su kritikama, jer ovo što se prikazuje u kinima nije ni u ludilu takav seks - osim što u dozlaboga dugačkim kadrovima kao iz skupe tv prodaje možemo vidjeti gomilu lijepo izrađenih bičeva, i što u “ključnom momentu filma” Christian nalupeta Anastasiju po guzici (u njihovoj izvedbi to izgleda kao satira SM seksa, ali ne duhovita).

Jedva da se mogu prisiliti da ovaj film, iako tematika tako naslućuje, usporedim s Larsom Von Trierom i njegovom “Nimfomankom” (gdje su prizori SM seksa toliko brutalni da film nikad nisam uspjela odgledati do kraja - digao mi se želudac i bilo mi je neugodno), ili genijalnim filmom “Tajnica”, s Maggie Gyllenhaal u glavnoj ulozi. Ovaj potonji film, osim što je uzbudljiv, ne samo zato što je Gyllenhaal fantastična glumica, već i zbog toga što je napisan pametno za popizdit, tvrdi da je ljubav, u kojim god oblicima dolazi u životu, ipak na kraju presudna za bilo koji odnos. Paradoksalno, upravo je ta teza ono što nedostaje filmu “Pedeset nijansi sive”, iako E.L.James toga ima napretek u svojoj trilogiji. I to je ono što je žene zapravo “napalilo” na njezino štivo - odnos muškarca koji ne želi vezu, i žene koja ga uspije privoljeti na to da se otvori i prepusti. Koliko god to bila nefeministička misao, to je doista pravi allure ove trilogije.

Muškarac bez emocija

Naime, jedan od ključnih problema današnjice kad su u pitanju ljubavni odnosi muškaraca i žena upravo je činjenica da jedno pola muškaraca s kojima hodamo “nije spremno” ili “ne želi (ozbiljnu) vezu”. Christian je u tom smislu pravi prototip hladnog muškarca koji se boji emocija, a na takvog je svaka čitateljica barem jednom u životu naletjela. Feministička kritika pokopala je film tezama da je ovo priča o onome što mušakarac želi, naglašavajući kako je žena svedena na objekt koji mora zadovoljiti frajera - složila bih se s time načelno, no nakon odgledanog filma, uvredljivijim smatram ideju da je ono što sam pogledala uopće “film”.

Moja osnovna zamjerka liku Christiana Greya bila je njegova kontrolirajuća osobnost. Kad sam to natuknula Erici Leonard (ime koje se skriva iza skraćenice E.L.), prilično me zadovoljila odgovorom. “Nije li to problem modernog društva? Kontrola? Christian nije mogao kontrolirati svoje odrastanje, koje je bilo izuzetno traumatično. Dakle, nije mogao kontrolirati emocije. A izuzetno je privlačan muškarac. Jedino što je mogao kontrolirati je seks.”

Bez obzira na doista lošu filmsku adaptaciju, film je zaradio nevjerojatnih 250 milijuna dolara u prvom vikendu prikazivanja. Hollywood koji se već niz godina nalazi u ozbiljnom problemu - posjeti kinima drastično padaju, a filmove, kad je u pitanju popularnost, sve više zamjenjuju serije koje publici nude duže uživanje u radnji i likovima, bolju kontrolu vremena kad ih mogu pogledati i mogućnost potpune prilagodbe specifičnom ukusu publike, trlja ruke od sreće - nešto im je nakon dugo vremena uspjelo! Naime, nema sumnje da je u komercijalnom smislu “Pedeset nijansi sive” fantastičan uspjeh. Bit će zanimljivo vidjeti kako će producenti reagirati na backlash koji je film dobio od kritike, kao i to hoće li se publika nakon, da se poslužim Jamesovskom metaforom, seksa bez napaljivanja i orgazma, htjeti vratiti po još.

Kako je moguće da je takva katastrofa od djela tako silno uspješna u kinima? Odličan PR tijekom cijele godine, izvrstan odabir tipično konzumerističkog vikenda (premijera je dobro isplanirana za Valentinovo, koje je idealan trenutak da se proda proizvod koji je - kao i sam “dan zaljubljenih” - bliže estetici Hello Kitty majice nego ozbiljnom filmskom ostvarenju), i milijuni obožavateljica djela E.L.James širom zemaljske kugle - uvelike su pridonijeli tom fenomenu. S obzirom na “otvoreni kraj” filma (prenesen direktno iz knjige), jasno je kao bijeli dan da se planirao snimati i drugi nastavak. Može li on ponoviti uspjeh prvog dijela?

Nezahtjevna publika

Likujem zbog mogućnosti da sumnjam u to. Naime, koliko god je publika, pogotovo ona koja pripada mainstream masi, relativno nezahtjevna i samo se želi zabaviti, film ne nudi ni to. Voljela bih vjerovati da je njegov uspjeh temeljen samo na odličnom marketingu koji su knjige napravile same sebi prije nekoliko godina.

Naime, nisam sigurna da će žene koje su nekad davno jedna drugoj znojnim rukama dilale “50 nijansi” potajno, bez riječi, na dosadnim roditeljskim sastancima, pristati gledati još jednom Greya kojeg glavni glumac igra kao srednješkolca koji se ne osjeća najbolje u odijelu, ljutitog kao curica kad nešto nije po njegovom, karizmatičnog kao da je jučer prebolio akne, ali još uvijek misli da ih ima.

Masovna opčinjenost tom knjigom, naime, temeljena je upravo na onom što filmu nedostaje - snazi odnosa u kojem muškarac nevinu djevojku nauči što je strast, a ona njega “izliječi” ljubavlju.