Jesu li 'Kauboji' doista naš najbolji kandidat za Oscara?

Kao i lani, ni ove godine mnogi nisu zadovoljni odabirom našeg kandidata za Oscara, o kojem odlučuje komisija Hrvatskog društva filmskih djelatnika od 17 članova. Prošle je godine to tijelo smatralo da nas u Americi najbolje može zastupati “Halimin put” Arsena Antona Ostojića, a otpililo “Svećenikovu djecu” Vinka Brešana: valjda su mislili da bosanske teme još pale kod Amerikanaca (nije bez razloga “Ničija zemlja” Danisa Tanovića jedino ostvarenje iz regije koji je ikad dobilo Oscara za najbolji strani film), dok im se bušenje prezervativa činilo neukusnim. Prešli su se, jer “Halimin put” nije bog zna što napravio, ali su zato “Svećenikova djeca” poslije nominirana za najbolju europsku komediju i prodana u kino mreže 29 svjetskih zemalja. Možda se ni taj film ne bi domogao nominacije, ali bar bismo članovima Američke akademije pokazali djelce koje očito lako prelazi granice.

Blijed odjek

Sada će nas pak zastupati “Kauboji” Tomislava Mršića, koji su prošle jeseni prometom u kinima tek djelomično ispunili očekivanja, unatoč bombastičnom otvaranju u 42 dvorane (Hrvatski audiovizualni centar, koji ga je izdašno financirao, tada se htio pohvaliti novim digitaliziranim kinima), dok je zaobiđen “Broj 55” Kristijana Milića, ovogodišnji apsolutni pulski pobjednik. “Kauboji” su vrlo dobar film, ali njegove vrline strancima nisu baš lako prepoznatljive, o čemu svjedoči i razmjerno blijed odjek na svjetskim festivalima. Nasuprot njima, “Broj 55” je jednostavan i žestok, odlično napravljen akcijski film, a preporuka mu je i to što su u žiriju koji je u Puli odlučivao o nagradama bili i stranci, između ostalih novinar američkog The Hollywood Reportera. Bit će da mu je otegotna okolnost bila činjenica što ga nije financirao HAVC nego u cijelosti Hrvatska televizija: HDFD ipak puno više ovisi o HAVC-u nego o HRT-u. Da ne bi bilo lažnih iluzija, teško da bi se i “Broj 55” domogao nominacije (tamo bolje prolaze socijalno angažirana umjetnička ostvarenja), no onaj tko bi u Los Angelesu pogledao film bar bi komentirao: “Ovaj dečko zna režirati.”

U proteklih 25 godina hrvatski film nijednom se nije domogao nominacije, nije se probio čak ni na proširenu listu od devet filmova od kojih se kasnije selektira njih pet (u regiji to je uspjelo jedino srpskoj “Klopki” Srdana Golubovića i Tanovićevoj “Epizodi u životu berača željeza”). Najbliže smo bili uspjehu s “Arminom” Ognjena Sviličića (formula bosanske teme?), koji je podijelio nagradu kritike FIPRESCI u siječnju 2008. na Palm Springs Film Festivalu, tradicionalnoj “lansirnoj platformi” kandidata za Oscara za najbolji strani film: kritičari, međutim, nisu bili i u komisiji Američke akademije koja odlučuje o toj kategoriji tako da se film nije probio dalje.

Kandidiranje filmova za Oscara skup je pothvat, a usprkos tome sve je više zemalja koje se u to upuštaju. Nije dovoljno samo poslati kopije i reklamni materijal po standardima koje zahtijeva Američka akademija, morate platiti i dobru američku agenciju koja će se potruditi stvoriti pozitivne vibracije oko vašeg filma, kako dvorana koje ste zakupili ne bi zjapila prazna.

Veliki troškovi

Minimalni trošak tog dijela posla je bar 50 tisuća dolara, a ukoliko uđete u širi izbor od devet filmova, troškovi dosežu plafon. Talijani zasigurno nisu škrtarili da “Velika ljepota” Paola Sorrentina ove godine dobije Oscara.

Kad su nam već šanse u tom natjecanju tako male, je li uputnije odustati, kao što je HRT prije nekoliko godina napravio s Eurosongom, i taj novac uložiti u debitantske filmove? Nipošto, smatra većina naših filmskih producenata, od guranja filmova prije proglašenja nominacija uvijek ima neke koristi, stvaraju se u dobri poslovni kontakti, a možda pronađete i američkog distributera. “Broj 55” bi bar u tom pogledu pobudio popriličnu pažnju.

Nije sve u Oscaru

Oscara možda nikad nećemo dobiti, a ni nominaciju, pa se zato puno suvislijim čini put koji je odabrao Ognjen Sviličić: njegov film “Takva su pravila” upravo je prikazan u Veneciji u pratećem programu, dobio je i odličnu kritiku u The Hollywood Reporteru, no on je već došao na festival s međunarodnim distributerom, koji će tamošnje sudjelovanje iskoristiti za prodaju u svijetu. Još jedan naš film se uspio ugurati na prestižni međunarodni festival, to je “Kosac” Zvonimira Jurića koji će ovih dana biti prikazan u Torontu u sekciji Suvremeni svjetski film: tamo je uistinu teško ući, kriteriji njihovih selektora iznimno su visoki i hrvatska kinematografija tamo već godinama nije imala svog predstavnika. Kako je u pitanju zahtjevno ostvarenje, sudjelovanje na festivalu svakako će mu pomoći da dobije još nekoliko prestižnih pozivnica.Nije sve u Oscaru, čak ni neusporedivo razvikaniji rumunjski novi film nije dosad uspio dobiti niti jednu nominaciju, cilj je u tome da hrvatska kinematografija bude što prezentnija u svijetu i da postane etiketa koja se respektira. Zasad se to se ostvaruje s promjenljivim uspjehom, no šteta je propuštati šanse kakva se nudila s ovogodišnjim izborom našeg kandidata za Oscara.