Još jedna Allenova turistička gaža s kojom se lako izrugivati

U posljednjih nekoliko godina - od trenutka kad je u Hollywoodu izgubio i autorski, a pogotovo komercijalni kredibilitet - Woody Allen je sve više europski režiser.

Čovjek koji je prvih četvrt stoljeća karijere proveo tako što nije snimio ni kadra izvan Manhattana, posljednjih je godina sveeuropski lutalac koji snima “u gostima” filmove s kojima se lako izrugivati.

Počevši od “Vicky Cristina Barcelone” - naime - Allen je u nizu europskih gradova snimio filmove koji kao da su nastali u suradnji s lokalnom turističkom zajednicom. Od Barcelone, preko Londona, pa do Pariza i sad Rima, Allen je snimio seriju naslova koji uključuju njegovu tipologiju likova, njegove teme poput umjetnika u krizi ili prstiju sudbine, no ti su filmovi u osnovi narativizirane turističke razglednice koje slave opća mjesta europskih metropola. Čovjek bi slobodno mogao zamisliti starog Woodyja kako putuje Europom i poput kakvog “brand konzultanta” odrađuje filmske gaže za turističke urede Berlina, Amsterdama, Beča ili Atene.

Privlačni grad

“Rimu s ljubavlju” nova je u seriji takvih Allenovih “turističkih” gaža. Film ambijentiran u Rim i snimljen s mješovitom američko-talijanskom ekipom, od svih novijih Allenovih filmova možda ponajprije sliči na “Vicky Cristinu”. Kao i u barcelonskom filmu, i ovdje imamo privlačni grad meku za strance, imamo cijeli spektar bedekerskih evergrina i kulturalnih općih mjesta, te mozaičnu fabulu s nizom likova koji sudjeluju u paralelnim radnjama. Tako je tu mladi par iz provincije koji s puno ambicija dođe u Rim, gdje ona upozna starog glumca zavodnika, a on greškom padne u naručje neodoljive prostitutke ( Penelope Cruz). Tu je mladi arhitekt ( Jesse Eisenberg) koji se uplete u opasnu romansu s najboljom prijateljicom vlastite cure ( Ellen Page). Tu je ostarjeli, propali kazališni producent koji sa prepašću otkrije da talijanski tast njegove kćeri pod tušem pjeva poput Pavarottija. Konačno - u najboljoj i najtalijanskijoj od linija fabule - tu je neugledni, potpuno bezlični činovnik ( Roberto Benigni) koji iz neobjašnjivih razloga naglo postane popularan, i naglo to prestane biti. Kroz sve te peripetije vodi nas poput “čičerona” stari američki arhitekt koji se pomirio s tim da projektira šoping centre, a kojeg s mnogo šarma glumi Alec Baldwin.

“Rimu s ljubavlju” ima puno viškova, zakržljalih fabularnih linija i praznih bedekerskih stereotipa. Allen doista jest - kako je netko napisao “genij koji gasne”, no čak i ovako osrednjem filmu nerijetko bljesne njegov humor i pamet. Tako se doista teško ne nasmijati prizorima operne produkcije s glavnim junakom koji na sceni pjeva dok se kupa, a zaplet s Benignijem kao žrtvom sindroma “15 minuta slave” priziva De Sicu te podsjeća na Allena iz faze “Zeliga”.

Režiser u gostima

Ono što u cijelom filmu, međutim, najmanje funkcionira jest - Rim, a problemi s Allenom kao “režiserom u gostima” su sljedeći: on niti secira kulturu kojom se bavi niti je subverzivno zeza, nego joj filmom zahvaljuje što mu je dala pare. Allenovi noviji filmovi američki su, nekritički zatelebani u europsku kulturu. S iznimkom sjajnog “filmu u filmu” s Benignijem, dojma sam da bi sve ono što se zbiva u “Rimu s ljubavlju” moglo funkcionirati i na Manhattanu, i da bi film bio bolji.