PIŠE JURICA PAVIČIĆ

'JULIEN U SREDINI' Odličan film koji se bavi upravo dvama temama koje ovih mjeseci slamaju Hrvatsku - nasiljem u obitelji i procedurom razvoda

 

Posljednjih tjedana, u Hrvatskoj se razgorio svjetonazorski rat oko konvencije o suzbijanju nasilja u obitelji. Prema svemu sudeći, slijedi nam još jedan sličan svjetonazorski rat kad se za koji mjesec na javnoj raspravi nađe novi obiteljski zakon koji će regulirati razvod.

Praktički istodobno u hrvatska kina kreće film koji kao da je zamišljen da bude komentar te debate. Riječ je o filmu “Julien u sredini” (“Jusq’a la garde”) francuskog autora Xaviera Legranda, filmu koji se bavi upravo dvama temama koje ovih mjeseci slamaju Hrvatsku - dakle, javnim tretmanom nasilja u obitelji te procedurom razvoda. Autor filma, Legrand, u studenom je, u povodu festivalske premijere, dao i intervju u Jutarnjem listu u kojem je objasnio i ideološke motive svojega filma. “U Francuskoj”, rekao je tada, “zakon vjeruje da netko tko je loš suprug može biti dobar otac. Iz velikog broja ubojstava i pokušaja ubojstava očito je da je takvo vjerovanje mit.”

Junaci Legrandova filma su majka, otac i dijete. Otac Antione (Menochet, poznat po ulozi u Tarantinovim “Inglorious Bastardz”) krupni je, mrki orijaš. Majka (Lea Drucker) krhka i nestabilna ženica puna tikova i neuroza. Sin Julien (Thomas Gioria) plaho je dijete koje trpi sudbinu mnoge djece tijekom razvoda: sudbinu mu kroje suci, odvjetnici i socijalne službe, a roditelji se preko njega nadmeću i jedan drugom pakoste.

Trojnu “nuklearnu obitelj” upoznajemo u sudnici. U toj prvoj sceni, otac se doima kao dobroćudni medo. Stvar, međutim, najednom počinje dobivati drukčije konture kad se mali Julien prema nalogu suda prvi put nađe sam s ocem tijekom vikenda. Shvatite najednom da se dječak oca strašno boji.

Likovima “Jusqu’a la garde” Legrand je prvi put udahnuo život u kratkom filmu “Prije nego što sve izgubiš”, koji je snimio s istim glumcima, koji se zbiva desetak mjeseci prije radnje “Juliena u sredini”, te prati početak razvoda likova. Nakon što je za kratki film izborio nominaciju za Oscara, 38-godišnji Legrand snimio je dugometražni nastavak iste priče i premijerno ga prikazao u rujnu 2017. u natjecateljskom programu venecijanske Mostre. Film se pretvorio u otkriće festivala, osvojio Srebrnog lava i nagradu za najboljeg debitanta.

Treba odmah reći - pohvale Legrandovu filmu su zaslužene. “Julien u sredini” majstorski je komad zanata, film koji umješno krši školska pravila dramaturgije da bi ih efektno presložio. Tijekom filma Legrand bez uočljivog markiranja međunaslovima mijenja točku gledišta. Na početku, obitelj gledamo iz neutralne perspektive sistema/sudstva, majka nam se čini kao zlonamjerna naprzica, a otac kao čovo kojem se pričinjava nepravda. Legrand potom diskretno prebacuje točku gledišta na dječaka koji pokušava preživjeti usporedni život zajedničkog skrbništva.

U trećem dijelu, Legrand opet diskretno pomiče motrište na majku, a film se pretvara u punokrvni obiteljski triler koji u završnici počinje podsjećati na američki neo-noir 90-ih, filmove poput “Ruka koja njiše kolijevku”, “Neprijatelj u mom krevetu” ili “Unlawful Entry”. Finale filma čisti je triler - no Legrand izbjegava klasično stilsko “pumpanje”, pa, primjerice, u filmu uopće nema izvanjske glazbe, a krupni su planovi rijetkost.

Riječ je, ukratko, o jednostavnom i odličnom filmu koji je jednom nogom u novom europskom “kuhinjskom” realizmu, a drugom u tradiciji pametnog žanrovskog filma.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 01:11