JURICA PAVIČIĆ GLEDAO JE FILM 'POVRATNIK': U osnovi to je priča o jednom čovjeku koji 150 minuta sam tumara divljinom. A taj čovjek je Leonardo Di Caprio

Meksički redatelj Alejandro González Iñárritu karijeru je otpočeo početkom prošlog desetljeća u rodnom Meksiku nizom dramaturški izazovnih art-filmova koje je radio u paru sa stalnim scenaristom Gulliermom Arriagom.

Nakon niza uspjeha, González Iñarritu prešao je Rio Grande i doživio jedan od najuspjelijih transfera karijere iz art-filma u Hollywood. Dogodi li se - što je vrlo vjerojatno - da za svog “Povratnika” dobije Oscara, González će postati prvi suvremeni redatelj koji je kipić za režiju dobio dvije godine uzastopce.

Gonzálezovi filmovi su pritom i u Hollywoodu i izvan njega imali slične vrline i slične mane. Iñárritu je čudesan tvorac slika, majstor retoričkog stila, režiser koji je u spoju sa zemljakom snimateljem Emanuelom Lubetzkim kadar dovesti filmsku formu do vrhunca čisto filmske ekspresije.

Istodobno, Iñarrituu pripovjedaču uvijek je nedostajalo samokontrole. I neholivudski (“Biutiful”) i holivudski (“Birdman”) Gonzálezovi filmovi uvijek su bili pretrpani bombastičnim motivima, umirućom djecom, teškim bolestima, levitacijama, telekinezama… Gonzálezov novi film “Revenant” (Povratnik) - koji je prošlog tjedna od Američke akademije dobio 12 nominacija - film je u kojem vrline meksičkog režisera dolaze do izražaja u potpunosti, a mane - srećom - manje nego inače.

Ako je inače sklon manjku pripovjedačke discipline, González je ovaj put (srećom) bio limitiran zadatostima predloška. Jer, njegov “Povratnik” u osnovi je priča o jednom čovjeku koji 150 minuta sam tumara divljinom. Taj čovjek je Hugh Glass ( Leonardo Di Caprio), škotski traper koji je 1832. sudjelovao u velikoj ekspediciji na krzno u gornjem toku Missourija.

Nakon što ga je teško ranio medvjed, Glassa su drugovi ostavili da umre u šumi. On se, međutim, osovio na noge i na štakama prešao 350 kilometara do ispostave u Južnoj Dakoti, pri čemu je jeo sirovu ribu i bobice, a rane dezinficirao crvima i vatrom.

Riječ je - ukratko - o robinzonskoj situaciji, no s jednom velikom razlikom. Za Gonzáleza priroda nije samo zatvor - ona je izgubljeni raj. U “Revenantu” González s romantičarskim ushitom prikazuje divljinu kao edenski vrt, a veličanstveni pejzaži (film je sniman u Patagoniji) i moć elementa suprotstavljeni su ružnoj, blatnoj i predatorskoj civilizaciji. Kao u reklami za SUV vozilo, Di Capriov lik u divljini dostiže samoostvarenje.

“Povratnik” nije sasvim lišen injarituovskih tričarija - ima tu gotičkih crkava koje banu niotkuda, posjeta duhova i petparačkih snoviđenja. No, čovjek ne može ne biti impresioniran izvedbenim majstorstvom režisera i njegova snimatelja Lubetzkog.

“Revenant” je sačinjen od dugih, iznimno kompleksnih kadrova snimljenih prirodnim svjetlom u kojima su dojmljivo orkestrirani brojni statisti, CGI, životinje, prirodni elementi. González uživa mistificirati veliku prirodu, veličanstveno nebo, a onda kadar poantirati Di Capriovim licem koje vrlo često - i efektno - nosi koprenu nijemog, nepomičnog promatrača.

Za Gonzáleza Iñárritua, Glassova robinzonijada nije trijumf ljudske volje i želje za preživljavanjem, ili bar ne samo to. Glass je za njega čovjek koji je tumarajući divljinom ušao u zaboravljeni hram i otkrio svoje puno ljudsko ja. “Povratnik” je efektno djelo ekološkog misticizma.