Samo su četiri godine protekle otkad je u listopadu 2011. od raka gušterače umro utemeljitelj Applea Steve Jobs. U te četiri godine o slavnom je izumitelju i poduzetniku Hollywood snimio čak dva biografska filma. Holivudska filmska industrija je, dakle, snimila čak dva biografska filma o čovjeku koji je život proveo u softveraškim kabinetima i korporativnim uredima, a čiji se tzv. privatni život svodio tek na jedan sočni trač o nepriznatom očinstvu. Ta činjenica manje govori o Hollywoodu, a više o tome koliki je predmet fascinacije pokojni izumitelj.
Prvi od dva filma o Jobsu snimljen je 2013. godine u režiji Joshue Michaela Sterna, s Ashtonom Kutcherom u naslovnoj ulozi. Riječ je bila o klasičnom biografskom filmu koji prati Jobsov život od studentske garaže u Palo Altu ranih 70-ih do promocije iPoda 2004., i to kroz konvencionalnu dramaturšku trakavicu u kojoj se život junaka izlaže kroz eliptičnu nizanku ključnih epizoda, a sve one uokvirene su ključnim Jobsovim inovatorskim trijumfom: promocijom iPoda.
Koncepcijski domišljato
Pred nama je sada u hrvatskim kinima i drugi od dva filma o Jobsu. Riječ je o “Steveu Jobsu” britanskog režisera Dannyja Boylea koji je upravo prošli tjedan nominiran za Zlatne globuse u najbitnijim dramskim kategorijama, što znači da bi lako mogao biti pretendent za Oscare. Boyleov “Steve Jobs” bavi se manje-više istim temama kao i prethodni Sternov film. I u Boyleovom filmu pratimo historijat Jobsovih informatičkih inovacija. I u ovom filmu prati se njegov izgon iz Applea 80-ih te trijumfalni povratak u firmu desetljeće kasnije. I “Steve Jobs” se također iscrpno bavi Jobsovom nedostojnom privatnom “sapunicom” - preciznije, njegovim odnosom prema kćeri Lisi koju prvo nije htio priznati, koja je tijekom niz godina rasla u oskudici iako joj je otac bio bajoslovno bogat, no koja se naposljetku s ocem izmirila i uspostavila odnos. Dva “Jobs-filma” bave se - ukratko - istim čovjekom te navlas istim motivima iz njegovog života. No, postoji razlika. Sternov film to radi nezanimljivo i konvencionalno. Boyleov, pak, u najmanju ruku koncepcijski domišljato.
“Steve Jobs” rezultat je suradnje vrlo dobrog britanskog režisera Dannyja Boylea (“Trainspotting”, “127 sati”) te američkog scenarista Aaarona Sorkina, kreatora serija “Zapadno krilo” i “Newsroom”, čovjeka koji je svojim spisateljskim stilom i tematskim interesima bitno obilježio dvije dekade američke televizije.
Mašina za osvetu
Sorkin se filma o Steveu Jobsu latio netom nakon što je u biografskom filmu obradio život još jednom velmože IT civilizacije - osnivača Facebooka Marka Zuckerberga (“Socijalna mreža”). Ali, dok se Social Network bavio jednim incidentom iz biografije junaka, “Steve Jobs” ima pretenzije prema sveobuhvatnom biografskom filmu.
Sorkin je - međutim - nastojao izbjeći antidramsku kronikalnost većina klasičnih biografskih filmova, uključujući prethodni Sternov. Odlučio se Jobsov život izložiti kroz rizičnu dramaturšku konstrukciju. Film je podijeljen u tri dijela koji takoreći u realnom vremenu prikazuje samo tri ključna dana u Jobsovoj karijeri. Prvi od njih je u siječnju 1984., kad Jobs promovira prvi (kultni, ali komercijalno neuspješni) Macintosh kompjutor. Drugi je 1988. kad je Jobs već otjeran iz Applea i promovira NeXT, proizvod svoje među-tvrtke, računalo kojem je svrha bila da trasira njegov povratak u Applea, pa ga je sama Jobsova suradnica nazvala “Jobsovom mašinom za osvetu”.
Susreti sa kćerkom
Treći se dio filma zbiva 1998., kad Jobs u operi u San Franciscu promovira jarko obojenu kištru koja će postati zaglavni kamen IT šika - iMac. Tijekom ta tri dana, Jobs ( Michael Fassbender) susreće se sa svaki put istim krugom ljudi koji su obilježili njegov život. Među njima su njegovi bliski suradnici programeri Steve Wozniak ( Seth Rogen) i Andy Hertzfeld ( Michael Stuhlbarg). U sve tri epizode tu je i John Sculley ( Jeff Daniels) - čovjek koji će u historijat informatike ući kao “belzebub” koji je Jobsa otjerao iz Applea, premda film o tome nudi oprečnu teoriju.
Naposljetku, u sva tri ključna nadnevka Jobs se susreće sa kćerkom, ali i s majkom svoje kćeri ( Katherine Waterston), smušenom, rasipnom umjetnicom, ljubiteljicom kojekakvih sekti i gurua, ženom koja Jobsa nemjerljivo nervira. U sve tri epohe Jobs ima istog pobočnika, savjetnika i savjest. To je njegova vjerna voditeljica prodaje, poljska Židovka Joanna Hoffman ( Kate Winslet). Ta žena (kojoj je - uzgred - otac Jerzy Hoffman odličan poljski redatelj) u filmu je prikazana kao svojevrsni “most” između nesimpatičnog genija i ostatka “smrtnog” čovječanstva. Ona je jedina kadra ludom geniju reći sve u lice, jedina ga je sposobna upraviti k razboru, te funkcionira kao nešto najbliže njegovoj savjesti.
Umjesto dramske raspršenosti i silnih elipsi, Sorkin i Boyle su se - ukratko - opredijelili za formalno čist, točan i rigorozan dramaturški princip. Sorkin i Boyle su ga izveli “walk-and-talk” stilom koji je inače svojstven Sorkinovom TV radu. Film se većim dijelom sastoji od dugih, prštavih, dobro napisanih dijaloških scena tijekom kojih su likovi u jurećoj strci i neprestanom kretanju, tako da dijaloške scene ne zvuče radijski statično. Unutar tri ključna dana vrijeme je radikalno sažeto, Jobs ni časa u filmu ne izlazi iz kadra, a svi ostali likovi izlaze i ulaze u dijaloške scene kao na kazališnoj pozornici.
Dva provjerena majstora
“Steve Jobs” je film koji su napravila dva provjerena majstora, i to se u njemu vidi. Sorkin je sjajan pisac dijaloga kojem su scene verbalni vatrometi, a Boyle čovjek koji bi filmično i efektno režirao i telefonski imenik. “Steve Jobs” je informativan i zanimljiv film. U svijetu u kojem se čini da se o gazdi Applea već zna sve, čak je u nekim dijelovima i heretički, jer oponira uvriježenim “znanjima”. Sorkinu i Boyleu uspjelo je u oskudnom filmskom vremenu obojiti i učiniti upamtivima niz epizodnih likova. Dva su osobito dirljiva: Steve Wozniak (Rogen), čovjek koji je gotovo genij kao i Jobs, ali ono u čemu je genijalan nije bio kadar pretočiti u kulerstvo. Drugi je lik Hoffmanove (Winslet), Jobsovog Sganarellea koji vadi gazdu iz svih društvenih neprilika, a da pri tom ne znate gdje završava njezino divljenje za šefa, a gdje trpeljivo snebivanje.
“Steve Jobs” je - ukratko - napravljen vješto i napravljen koncepcijski neočekivano. No, uz sav respekt uloženom talentu i zanatu, za filmom ostaje neodgovoreno pitanje - koja je svemu tome svrha? Jer, Boyle, Sorkin i niz sjajnih glumaca uložili su talent i trud u nešto što se u osnovi nikad ne izdigne iznad solidne trač-partije.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....