U REŽIJI OLIVERA HIRSCHBIEGELA

JURICA PAVIČIĆ O FILMU 'DIANA' Hagiografija u koju ni sam redatelj ne vjeruje

Svi dobri motivi potopljeni su preljevom sladunjave viktimizacije i uzdizanja ‘patnice’

Film “Diana” njemačkog redatelja Olivera Hirschbiegela spada u podvrstu biografskih filmova koji su posljednjih godina prilično učestali - onih koji se ne bave cijelim životopisom glasovite osobe, nego uzimaju za temu jedan, dramski intenzivan odsječak njihovog života koji autori doživljavaju reprezentativnim.

Tu vrstu “biopica” posebno je popularizirao britanski scenarist Peter Morgan predlošcima za filmove “Queen” i “Frost/Nixon”. Scenarist filma “Diana” za takav je odsječak života Princeze od Walesa odabrao njenu kratku ljubavnu vezu s pakistanskim torakalnim kirurgom Hasnatom Khanom. Diana Spencer i Khan otpočeli su romansu tijekom 1994., u vrijeme kad je Diana već faktički rastavljena, no ne i pravno razvedena od muža, britanskog princa. Diana živi bizaran život sama u praznom dvorcu, viđa djecu svaki peti vikend (!?), bježi od fotoreportera i ubija osamljenost humanitarnim radom.

Kamen mita

Prilikom jednog posjeta bolnici upozna sredovječnog šarmantnog pakistanskog kirurga. Par se sjajno slaže, Diana čak kriomice posjeti pakistansku “tazbinu”, no vezu slome izvanjske okolnosti: kirurgova obitelj teško prihvaća sinov brak s razvedenom kršćankom, a sam Hasnat Khan nije kadar izdržati nesnosni pritisak medijske izloženosti. Cijela ta romansa - ukratko - ne doima se naročito važnom, a mislim da čak ni žešći dianofili za nju ne znaju. Jeeffries i Hirschbiegel je, međutim, u svom filmu pretvaraju u zaglavni kamen mita o Diani. Da joj je bila dopuštena “ljubav njenog života”, poručuje film, Diana ne bi pohrlila u vezu s Fayedom, ne bi manipulirala medijima da ubrza razvod, i ne bi završila onako kako je završila u pariškom tunelu Pont D’Alma. Ukratko - film “Diana” mitotvorna je hagiografija koja potpiruje mit o Diani kao ptici u zlatnom kavezu koju su teret dinastičke uloge te zloćudni mediji odveli u smrt. Ujedno, film nastoji uvjeriti publiku u ozbiljnost i učinke njenog (nerijetko ismijavanog) humanitarnog rada.

Oliver Hirschbiegel do “Diane” je imao ugled jednog od najistaknutijih njemačkih i međunarodnih redatelja. Filmovima “Eksperiment” i “Hitler-konačni pad” Hirscbiegel se nametnuo kao majstor komornih, visoko-konceptualnih filmova u kojima sjajno secira psihologiju sadizma te korijene totalitarizma u njemačkom poslušničkom mentalitetu. Hirschbiegel se - međutim - s “Dianom” gadno nasadio. Film je komercijalno prošao osrednje, a kritika ga je ubitačno pregazila, za što se mogu naći bar dva razloga. Prvi je što mediji ne vole filmove koji medije prikazuju loše, a u “Diani” se novinarstvo prikazuje kao odvratna profesija, ljudsko dno dna. Drugi je razlog ipak i to što je film, pošteno rečeno, slab.

Hirschbiegelov film počiva na mitu o “Dianinoj jedinoj pravoj ljubavi”, no problem je što stalno imate dojam da ni sam režiser u to ne vjeruje. U filmu praktički nemate stvarnu romantičnu scenu, Hirscbiegel bježi od poljupca ili zagrljaja kao da je oparen, a Naomi Watts kao Diana i Naveen Andrews doimaju se kao krajnje loše posložen glumački izbor. Andrews glumi kao da je u komediji, a Watts se u većini scena doima kao da mu je mama, iako bi dinamika karaktera trebala sugerirati obratno: da je on njoj točka stabilnosti i pouzdanja.

Najzanimljiviji aspekt filma bez sumnje je prikaz princezine svakodnevice. Diana živi sablasno sama u dvorcu gdje samo kuhinja ima dvjesto kvadrata, uzeli su joj djecu, rijetki prijatelji koji je posjećuju moraju proći oružani checkpoint, a ona ne može izići ni na piće bez da je napadne horda paparazza. Riječ je o paklu od života koji Hirschbiegel sa zanimanjem izlaže, pa se čini se da bi film i njega više zanimao da je krenuo u smjeru mizantropske političke drame, a ne melodrame.

Glasoviti intervju

Zanimljiv je, no u filmu potpuno podigran i motiv princezine manipulacije medijima. Tako film prati njen glasoviti TV intervju 1994. u kojem je izložila prinčevu nevjeru i okrenula javnost sebi u korist. Film sugerira i to da je tijekom veze s Fayedom “pilotirala” tabloidima, nastojeći objavom veze isprovocirati i dvor i Hasnata Khana.

Svi ti motivi u filmu postoje - međutim, ostaju sasvim po strani, potopljeni pod preljevom sladunjave viktimizacije i uzdizanja žrtvovane patnice. “Diana” kao da je filmski frankenštajn, nastao mehaničkim šivanjem dvaju filmova. Jednog - koji bi Hirschbiegel rado snimio, ali bi bio jeziv, i široj publici odviše mučan. I drugog, koji bi Dianina fan-baza očekivala, a nije ga dobila.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2024 18:33