JURICA PAVIČIĆ o Josefu: Ratni film o Titu s Thompsonom, a bez politike, i nije baš nešto

ZAGREB - U jednoj od scena filma “Josef” Stanislava Tomića hrvatski vojnik na galicijskoj fronti pripovijeda svom ratnom drugu o običaju koji s druge strane fronte gaje ruski soldati. Oni sve štakore u rovu ulove i stave u istu bačvu. Tamo se štakori međusobno požderu, sve dok na koncu ne ostane jedan, najdeblji i najkrvožedniji. Tada ga puste, znajući da će i dalje tamaniti štakore koji naiđu.

Ovu priču o štakorima u bačvi očito treba shvatiti i kao metaforu za čitav pripovjedni svijet Tomićeva filma. Smješten u Galiciju 1915. - u mitski topos hrvatske kulture, ovjekovječen Krležinom ratnom prozom - film “Josef” pripovijeda o skupini vojnika ruske i austrougarske strane na neimenovanoj lokaciji fronte u Prvom svjetskom ratu.

Vojnici su raznih narodnosti - Hrvati, Rusi, Nijemci, Čerkezi.

Pripadaju dvjema vojskama, ali kao da to ikome malo znači. Ljudi bačeni u rat uzajamno se sadistički ubijaju, časnici strijeljaju svoje vojnike, maroderi pljačkaju vlastite leševe, a iz tog ljudskog pandemonija na koncu izlazi jedan, najjači “štakor”. On je Rus preodjeven u austrijsku uniformu i posjeduje lažne dokumente s imenom poginulog hrvatskog seljaka. Njegovo ime je Josip Broz.

Politički ispražnjen

Film “Josef” Stanislava Tomića uoči pulske premijere pobudio je dosta publiciteta iz dva razloga. Prvi od njih bila je činjenica što je glazbu za film skladao Marko Perković Thompson koji u filmu ima i epizodnu ulogu. Druga pikanterija počivala je na tome da “Josef” eksploatira staru urbanu legendu o tome kako je Tito zapravo Rus, legendu koja se po sjećanju moje majke pripovijedala čak i u ratnom Splitu.

Naravno, kad kreativni tim u kojem je Thompson pravi film u kojem je lik Broz, to mora pobuditi pretpolitičku vruću krv u simbolički razjedinjenoj zajednici poput naše. Međutim - bezrazložno, jer je “Josef” politički potpuno ispražnjen film. Toliko da mu je to jedna od većih mana.

Lijepo i slabo

Nakon pulske premijere kritika je s dosta fascinacije govorila o produkcijskim vrijednostima “Josefa”: izvrsnoj kameri i senzacionalnom produkcijskom dizajnu Branimire Katić koja je s minimalnim sredstvima uspjela skockati film koji izgleda kao europska niža A produkcija.

Te pohvale stoje, no u nekim trenucima dojma sam da ljepota “krasopisa” samo naglašava činjenicu da je sadržaj “zadaćnice” konfuzan i slab.

Da su, naime, autori filma upregli barem dio pažnje posvećen slici i sceni da poprave scenarij Marija Marka Krce, ne bi im se dogodio film koji je dramaturški cušpajz, u kojem interesno središnji lik ( Neven Aljinivić Tot) gine na trećini a najvažniji lik filma - “budući Tito” - ( Dražen Šivak) bane niotkuda na polovici. Gledajući “Josefa”, prečesto ne razumijete tko je tko i odakle je došao, motivacije likova su krajnje nategnute, a bitni postupci nemotivirani.

Zvukovni overdose

Ono što je Tomića i Krcu očito najviše zanimalo je nizanje okrutnosti i bestijalnosti koje prikazuju s jedva prikrivenom negativnom fascinacijom. I to je točka na kojoj je “Josef” kod mene izazvao duboku iritaciju koju mogu usporediti samo s onom koju sam osjetio kad sam gledao “Pearl Harbour” Michaela Baya.

Ta iritacija tiče se činjenice što Tomić zloću i surovost glamurizira, što njegovo blato Galicije izgleda kao “intro” videoigrice, što preko bestijalne zloće prelazi ovlaš švenkovima, što estetizira umorstvo, a smrt prikazuje u slow motionu.

U taj dojam uklapa se - dakako - i muzika Marka Perkovića. O Thompsonu svaki čovjek u ovoj zemlji ima čvrsto mišljenje, a mislim da većina čitatelja zna moje. No, smatrali Thompsona vi nacionalnim bardom ili bregovićevskim fašističkim klonom, jedno je neupitno: Perković ne zna pisati filmsku muziku. Muzika za film svoju retoričku vrijednost dobiva u kontrastu s tišinom, mora biti odsutna da bi bila jaka kad je prisutna.

Perfektna metafora

“Josef”je, međutim, tapecira Thompsonovim sintesajzerom i lelekanjem od prve do zadnje sekunde tako da u tom zvukovnom overdoseu sve postane jednako važno: i introspekcija likova i masovna scena, i nečija smrt i trenutak kad netko stropošta poljsku kuhinju u potok. Perkovićeva muzika funkcionira kao perfektna metafora stranputice čitavog “Josefa”: to je film u kojem vam ni jednog časa nije jasno što je redatelju i scenaristu važno, s kime i čime se zapravo žele baviti, te zašto.