JURICA PAVIČIĆ O 'NOVINAMA': Najvažnija naša TV serija nastala u 21. stoljeću

Prvo i drugo desetljeće ovog stoljeća zlatno je doba dramske televizije. To je period kad je tv serija izišla iz sjene romana i filma i postala središnja forma pripovijedanja u našoj kulturi. Za tv seriju posljednje su dekade ono što je za roman doba Dickensa i Balzaca, a za film doba studijskog Hollywooda.

Jednog dana, kad se bude povlačila crta, netko će postaviti pitanje: gdje smo u tome bili mi? Gdje smo mi bili kad je svijet proizvodio “Babylon Berlin”, “Žicu” i “Sluškinjinu priču”? Tko su u zlatnoj eri tv serije bili televizijski Šenoa, ili televizijski Branko Bauer? Kao ni u romanu i filmu, ni u tv seriji naša kultura neće moći pokazati puno. Ali, nešto hoće. Moći će pokazati par televizijskih serija koje su kao formati započete sve u istom razdoblju, od 2014. do 2016., razdoblju kad, za razliku od danas, na HTV-u nisu gazdovali “domoljubi”.

U tom periodu, hrvatski je javni servis pokrenuo nekoliko serija koje su ostale do danas kao javno dobro. A ona među njima za koju vjerujem da je najvažnija su “Novine”. Vjerujem da će se za deset ili petnaest godina o našoj epohi govoriti: “to je bilo vrijeme kad su nastale Novine”.

Virtualna Hrvatska

A te i takve “Novine” su došle svom kraju. U ponedjeljak, HTV je prikazao posljednju epizodu treće i vjerojatno posljednje sezone te tv serije. Nakon putovanja koje je trajalo pet godina opraštamo se od novinarke Dijane Mitrović i Martića, od poduzetnika/političara Marija Karduma i dijaboličnog predsjednika Alojza Tomaševića. Opraštamo se i od te usporedne, virtualne Hrvatske u kojoj je Rijeka glavni grad, ali koja ima navlas iste boleštine kao i ova nevirtualna: korupciju, klijentelizam, spregu politike i biznisa, lažno domoljublje, lažni konzervativizam.

Kad su scenarist Ivica Đikić i redatelj Dalibor Matanić otpočeli 2016. “Novine”, u seriji se otprve uočavao utjecaj najvažnijeg televizijskog pripovjedača 21. stoljeća, Davida Simona. Kao i Simonove serije, “Novine” su bile freska društva u kojoj su politika, biznis, urbanizam i kriminal neraskidivo isprepleteni. Kao i u Simonovim serijama, i u “Novinama” se kapitalizam secirao kroz njegovo najvažnije poprište: grad.

Kao ni Simonove serije, ni “Novine” nisu ovisile o jednom liku. Svaki je lik mogao “nestati” po par epizoda ili sezonu, jer je “glavni lik” bio grad. Đikić i Matanić čak su parafrazirali i Simonov provodni postupak iz “Žice”, a to su uvodni citati replika iz pojedine epizode. Slijedili su i njegovu zamisao da svaka sezona bude posvećena jednom segmentu društva. U “Novinama” su to novine, politika i sudstvo.

Najbolja sezona

Taj sajmonovski pečat “Novine” su najviše imale u prvoj, po mom mišljenju najboljoj sezoni serije. “Novine I” bile su sjajna televizija, puna zanimljivih likova, zamršenih odnosa lišenih pojednostavljivanja, a ono što će ostati zaštitni znak serije je Matanićevo briljantno očuđavanje grada Rijeke. Rijeci je on s “Novinama” sazidao spomenik kudikamo veći od “Opere industriale”, pretvorio ju je u fascinantni audiovizualni topos, malo Hamburg, malo Marseille.

U daljnjim sezonama - koje su bile slabije, no nikad sasvim slabe - “Novine” su gubile taj sajmonovski timbar. Iz sezone u sezonu serija je počela reflektirati osjećanje poraženosti i rezigniranog gađenja koje je tijekom tih godina zahvaćalo hrvatsku urbanu srednju klasu. Od 2016. hrvatsku je liberalnu buržoaziju sve više zahvaćalo osjećanje poraza i želje za bijegom, “dublinski sindrom”, uvjerenje da se ova zemlja ne može popraviti i da je od nje najbolje dići ruke. To osjećanje kao da je postupno oblikovalo i stil “Novina”.

Kako je serija išla dalje, postajala je sve mizantropskija. Novi likovi koji su u nju ulazili bili su sve antipatičniji, prikaz društvenih mehanizama sve brutalniji, a Matanić se raspojasao i na volju pustio svoj nerijetko bombastični redateljski stil. To nije uvijek pomagalo seriji, pogotovo u drugoj sezoni koja je katkad podsjećala na gran ginjol. No, to je jedna od mnogih stvari u kojima su “Novine” slijedile senzibilitet vremena i društva.

“Novine” su - razumljivo - tijekom pet godina slijedile i putanju hrvatske medijske scene. U prvoj sezoni, novine su još važne, skandali se porađaju teško i imaju posljedice, a cenzura je teški eksces. Do zadnje treće sezone, novine su samo ljuštura stare slave. Novinska firma je toksična imovina koju ne možeš nikom ni utrapiti, skandali jedva imaju posljedice, cenzura se više ni ne maskira.

S tim pod ruku išao je i luk najvažnijih likova. U prvim sezonama, stari je šef deska Martić (izvanredni Trpimir Jurkić) bio personifikacija “starog” profesionalnog etosa, a njemu su u prvoj sezoni pripadali svi uvodni citati. Do kraja treće sezone, Martić će završiti profesionalno poražen, neobazrivo uvaljan u korupcijsko klupko. Svojevrsni fikcionalni Kerum - poduzetnik Mario Kardum - od najantipatičnijeg se lika pretvara u svojevrsnog skarednog klauna koji vam biva gotovo simpatičan. Tijekom zadnje sezone on doživi i puni politički uspon.

Šekspirijanski lik

U tom čemernom, mizantropskom prikazu društva kao čvrste točke stoje samo dvoje gubitnika. Jedna je novinarka Dijana Mitrović (sjajna Branka Katić), višestruka marginalka (promiskuitetna, alkoholičarka, Srpkinja…) koja - međutim - ima dovoljno profesionalne snage i da i u zadnjoj sezoni svrgava premijere i ministrice. Dojam je da je ona jedini lik za koji će Matanić i Đikić navijati do kraja.

Drugi je stari špijun Blago Antić (Zdenko Jelčić), jedan od onih likova koji - poput dotura Luigija ili Dudeka - imaju potencijal da uđu u rječnike i poslovice. Blago je u seriju ušao kao mračni mastermajnd iz sjene, napola Perković, napola Manolić, napola Gojko Šušak: čovjek o čijoj biografiji prije ‘90, a pogotovo onoj u ratu, radije ne znate ništa. Tijekom tri sezone, Antić se pretvorio u šekspirijanski lik, ojađenog oca koji namiruje račune za smrt sina. U prvoj sezoni, sva su uvodna mota bila citati novinara. Nije slučajno, da su u posljednjoj trećoj sva mota citati starog udbaša.

S “Novinama” je Hrvatska početka 21. stoljeća dobila svoj najpotpuniji i najambiciozniji fikcionalni opis - svoju balzakovsku “ljudsku komediju”. Rijeka je s ovom serijom dobila nenadmašni vizualni spomenik. A hrvatska kinematografija dobila je nekoliko novih glumačkih lica koja ćemo upamtiti - poput Glorije Dubelj, Tene Nemet Brankov i Anje Matković. Bilo bi mi drago da griješim: ali, strah me da nećemo skoro gledati domaću seriju tako dobru i važnu kao “Novine”.