JURICA PAVIČIĆ POGLEDAO JE NOVI SRPSKI KINO HIT, NIJE ODUŠEVLJEN Sve to smo vidjeli nekoliko puta, a ovaj put rezultat je nedorađena papazjanija

Za razliku od hrvatske, srpska kinematografija je imala i uspjela u obrani kulture domaćih kino hitova. Usprkos globalizaciji, svako malo iz Beograda dođe film čija se gledanost u lokalnim kinima broji većim brojem nula. Ta kultura hitova, međutim, ima i nezgodnu drugu stranu. Kad gleda novije srpske komercijalne naslove, čovjeku se koji put čini kao da gleda opet i opet jedan isti film.

To je dojam kojeg se ne može otresti ni gledatelj filma “4 ruže”, debitantskog filma redatelja Vasilija Nikitovića. Ne baš mladi Nikitović desetljećima je bio redatelj na TV, te radio kao “second unit” na filmovima Emira Kusturice. Kako sam veli u intervjuima, “4 ruže” je razvijao gotovo deset godina. Utoliko je neobičnije što njegov film izgleda kao križanac preklanjskog i lanjskog hita srpske kinematografije. “4 ruže” izgledaju kao genetski potomak “Južnog vetra” i “Taksi bluza”.

Junak Nikitovićevog filma je Tarzan (Miloš Salomov), debeljko koji radi kao izbacivač i egzekutor za mafijašku skupinu. Tu skupinu čine vlasnik naslovnog kafića (Srđan Todorović), diler narkotika (Dragan Jovanović), te sitni političar (Gordan Kičić) koji im daje političko pokriće. Junak Tarzan stalno usitno potkrada poslodavce. Kad oni to otkriju, nakane ga ubiti, no on umakne skokom u rijeku. Kako se ne može vratiti po ugrabljeni novac, on u birtiju šalje kuma s Kosova (Boris Milivojević) da iz spreme za metle izvuče novac. Subota je, birtija je puna, a u kafić je upravo stigla pošiljka nove, sintetske droge.

Kao i “Južni vetar”, i “4 ruže” je film o sitnom kriminalcu protiv kojeg se urote i kriminalci i korumpirana policija. “4 ruže” sadrži isti repertoar tipskih likova kao i “Južni vetar”, a to uključuje korumpiranog policajca, mafijaškog bosa, sponzoruše i street-smart protuhe s urbane periferije. Kao i “Taksi bluz”, i “4 ruže” se zbivaju tijekom jedne beogradske noći i bavi ljudima koji kreću u noćni provod. Kao i “Taksi bluz”, i “4 ruže” se na koncu pretvore u priču o iskupljenju, a to iskupljenje se svodi na spašavanje sirotog djeteta: djeteta koje je u Nikitovićevom slučaju beba. Tako izgleda dramski luk novog srpskog tipskog hita: junak u film uđe kao diler i siledžija, a iz njega iziđe kao surogatni otac.

Usporedba “4 ruže” i dva prije spomenuta filma, međutim, ovdje staje. “Južni vetar” i “Taksi bluz” su svaki na svoj način bili OK filmovi. “Južni vetar” je možda antipatično mačistički, ali imao je dobro osmišljenu i majstorski ispričanu priču. “Taksi bluz” je imao nategnuti high concept, no bio je duhovit. “4 ruže” nisu niti komedija, niti su osmišljeno i dobro ispričana priča. Nikitović se puno i previše oslanja na naratora, a onda se film posveti zbivanjima koja narator ne može pričati, jer im nije svjedočio.

Najaktivniji i glavni lik bane u pola filma, niotkuda i bez povijesti. Likovi se stalno ponašaju suprotno elementarnoj motivaciji, pa i zdravom razumu. Nikitović je štošta htio utrpati u film, pa je u njega utrpao cijelu fresku noćnog života Beograda, od mutnih političara, preko sponzoruša i mlade ambiciozne glumice, do telefonske astrologinje. Neki su od tih likova zanimljivi, no redatelj se niti stigao niti uspio s njima baviti, pa ostanu površno zagrebani. Naposljetku, Nikitović je pokušao dati svom filmu težinu veću od žanrovske zabave, pa je u sve upetljao i jadanje za Kosovom.

Rezultat je nedorađena papazjanija kojoj je prije produkcije trebalo još mnogo, mnogo “script doctoringa”.