Kako je jedan bezobrazno jeftin horor postao veliki blockbuster

ZAGREB - Film “Paranormalno 3” - koji je ovog vikenda zasjeo na prvo mjesto američke top-liste s impresivnom bruto zaradom od 52,5 milijuna dolara - po nečemu se razlikuje od većine hollywoodskih hitova.

Dok današnje odjavne špice sadrže stotine imena koja su sudjelovala u stvaranju filma, “Paranormalno 3” se oprašta s nama nakon 30-ak sekundi nabrajanja suradnika.

Kamere kao junaci

Nikakvo čudo: glavni su junaci, naime, nadzorne kamere, a ispred njih tijekom radnje prodefilira točno devet glumaca i nekoliko statista. Cijena filma je pet milijuna dolara, što je uglavnom utrošeno na postprodukciju i specijalne efekte.

Serijal “Paranormalno” ponajviše je profitirao na pogreškama svoga uzora, filma “Projekt: Vještica iz Blaira”. Potonji je izazvao senzaciju potkraj prošlog milenija, simulirajući fakturu dokumentarca, sačinjenog iz pronađenih videosnimaka, no nastavak je već bio visokobudžetna profesionalna produkcija s pravim glumcima, što je odbilo poklonike originala.

Producenti “Paranormalnog” nisu se uhvatili u tu zamku: nastavak je zadržao istu fakturu kao i prethodni film, radnja se premjestila na drugu lokaciju i usmjerila na nove protagoniste, ali je postupak - kamera satima bilježi što se događa u kući opsjednutoj duhovima - ostao isti.

Glede duhova, “Paranormalno” je zasigurno najapstraktniji i najbezobrazniji horor-serijal u povijesti kinematografije: naime, u većini filmova koji se bave paranormalnim pojavama, Zlo kad-tad poprimi neki oblik, međutim, ovdje ne.

U “trojki” postoje dvije scene u kojima bi se nešto takvo dalo naslutiti, međutim, trik je uvijek isti - neugodni šumovi, pomicanje predmeta, paljenje i gašenje svjetla, ali nema sablasti i drugih čudovišta.

Pa dok suvremene horor-serijale kreiraju filmaši koji ne pripadaju hollywoodskoj eliti, o sudbini prvog filma u serijalu “Paranormalno” odlučivao je i Steven Spielberg, a jedan od producenata “trojke” je Oscarom nagrađeni scenarist Akiva Goldsman.

Čvrsta pravila

Oren Peli, redatelj originala, u međuvremenu je izgradio respektabilnu producentsku karijeru, “dvojku” je potpisao nezavisni filmaš Tod Williams, a za “trojku” su angažirani Henry Joost i Ariel Schulman, koji su lani na Sundanceu izazvali senzaciju dokumentarcem “Som”, o poznanstvu stvorenom preko Facebooka. U serijalu se svi drže čvrstih pravila, ali se preferiraju novi suradnici koji nude nekonvencionalne ideje. Uzmite samo primjer “trojke”. Priča se vraća dva desetljeća unatrag, u vrijeme dok su sestre Kate i Kristie, junakinje prva dva filma, bile curice.

Važnije je, međutim, što je to bilo razdoblje VHS-a i što je njihov tata morao neprestano puniti kameru novim kazetama kako bi zabilježio što se to čudno zbiva u kući u koju su se uselili.

Rub živaca

Posebno efektan izum napravljen je na donjem katu, gdje su ulazna vrata i blagovaonica. Kamera je postavljena na postolje ventilatora tako da se ravnomjerno okreće slijeva nadesno i obrnuto, što vas povremeno dovodi na rub živaca: s desne strane čujete zagonetan šum, a kamera je upravo na lijevoj strani i treba proteći nekoliko sekundi prije nogo što se otkrije izvor neugode. Drugu veliku frku stvara mjerač vremena na kameri. Dok se okreće brzo, znate da se ništa ne događa, međutim, kad se zaustavi i počne realno bilježenje minuta i sekundi, znajte da se sprema nešto jezivo.

Po tome je “Paranormalno” i zanimljiv serijal. Priča i likovi su samo izlika, važne su konceptualne dosjetke kojima se filmaši poigravaju vašim osjećajem straha. Ima li to efekta? Itekakvog! Gledao sam film prošle subote na ponoćnoj pretpremijeri u CineStaru i u dvorani je bilo stotinjak gledatelja, od kojih skoro nitko nije imao više od 25 godina. Kad je bilo očito da se sprema nešto strašno, počeo je glasan smijeh kako bi se odagnala nelagoda.

Tako je bilo i krajem sedamdesetih na “Noći vještica” Johna Carpentera. Kino se orilo od smijeha, ali svi su umirali od straha.