KAKO KULMINIRA FINALE, FILM JE SVE DOSADNIJI Drugi dio filmske adaptacije Kingova hita koji se zbiva 27 godina nakon prvog

U posljednjem desetljeću u Hollywoodu se uvriježio antipatični običaj da se projekti - pogotovo književne adaptacije - komadaju u više odjelitih kino-filmova sa zasebnom distribucijom. Ta inače iritantna praksa rijetko kad ima smisla, no ako igdje ima, ima u slučaju horora “Ono” (“It”).

Dvofilm “Ono” argentinskog režisera Andrésa “Andyja” Muschiettija nastao je po istoimenom romanu Stephena Kinga, romanu koji se i sam zbiva u dvije epohe. U prvom dijelu/filmu, skupina tinejdžera iz gradića Derry suoči se s Pennywiseom (Skarsgård), demonom u obličju klauna koji lunja gradskom kanalizacijom i otima djecu. Tinejdžeri suzbiju zloćudnog klauna, ali i doznaju da se Pennywise kao kletva vraća u gradić svakih 27 godina.

Prvi dio Kingove priče Muschietti je ispričao u prvom filmu koji je premijerno prikazan 2017. uz miksane kritike. Pred nama je sad drugi film koji se zbiva 27 godina nakon prvog. Negdašnji pubertetlije sad su odrasli ljudi. Ben Hanscom​ (Ryan) više nije debeljko, nego mršavi, uspješni arhitekt. Sophia (Chastain) postala je uspješni dizajner, a Bill (McAvoy) scenarist. Većina družbe radi glamurozne, uspješne poslove i napustili su Derry. Iznimka je jedino Hanlon (Mustafa) koji je ostao u Derryju kao bibliotekar. Hanlon je onaj koji ih nanovo saziva: u Derryju, su se, naime, nanizali stravični incidenti, a to znači da se Ono vratilo.

Drugi dio Muschiettijevog dvofilma ugrubo se sastoji od tri cjeline. Prva je poduži prolog u kojem pratimo nove živote negdašnjih tinejdžera, te njihovo novo okupljanje. U središnjem i najboljem dijelu filma sedam se junaka razdvaja, a svaki od njih mora s mjesta svoje najdublje traume donijeti fetiš-predmet koji će služiti ritualu izgona demona. U trećem, najduljem i najgorem dijelu, sedam se junaka okupi u istoj ukletoj kući u kojoj su izagnali Pennywisea, te napravi to opet. Taj finale navlas je nalik finalu prethodnog filma: junaci opet ulaze u istu ruinu, ona se (opet) pretvori u fantazmagorični labirint hodnika, bunara i duplji, opet se bore s pervertiranim, ogromnim demonom i skrše ga. I u ovom filmu, kao i u prošlom, finale jako ovisi o računarski generiranoj slici, opet je sve vidljivo, “nacrtano“ i eksplicitno, a efekt jeze (ako ga ima) počiva na gomilanju makabrične ikonografije, pretrpavanju treš-horor estetikom koja na trenutke podsjeća na ranog Sama Raimija.

Nakon prvog “Ita” većina je kritičara konstatirala da je film najmanje dobro funkcionirao kao - horor. Mnogi predlošci Stephena Kinga počivaju na svojevrsnoj mizantropiji, tmastom prikazu malih, ubavih američkih varošica kao mjesta potisnutog nasilja i represije. Taj sloj u prvom je filmu bio jako uočljiv, tako de je “It 1” takoreći više bio socijalni horor, nego uspio film fantastične strave.

Slično vrijedi i za nastavak. Daleko najuspjeliji segmenti filma su oni u kojima se svaki od sedam junaka mora suočiti sa svojim prostorom traume, a ta je trauma redovno povezana s proživljenim nasiljem i malomišćanskom frustracijom. U tim dijelovima, i Muschietti se razmaše i stvara par dobrih plašljivih scena. No, čim se film vrati u tračnice računarski nabildanog, fantastičnog spektakla, jeza najednom nestane. Kako kulminira grandomanski finale, “It” - iskreno - postaje sve dosadniji.