Kako slika Rocky? Stil mu je negdje na pola puta između Keitha Haringa i Ede Murtića

Prije nego što je postao Rocky i Rambo, Sylvester Stallone bio je slikar. I nastavio se baviti vizualnom umjetnosti u godinama koje su uslijedile, imao je dosad i nekoliko izložbi.

No, do izložbe koja je upravo otvorena u Osthaus muzeju u Hagenu, nepoznati su bili njegovi slikarski radovi nastali još 60-ih godina, na samim njegovim počecima. Na konferenciji održanoj uz izložbu rekao je da je neke od tih slika prodavao za pet dolara kako bi se prehranio ili platio školski autobus. Neke, pak, koje su mu bile drage, zadržao je te ih je čuvao u ormaru gotovo šest desetljeća.

Upravo toliko godina i pokriva njegova retrospektiva. Gledajući njegove radove kroz čitav raspon tih godina, ne može se reći da nije talentiran, da se nije razvijao. No, kao da nikako nije mogao odlučiti kojem stilu u umjetnosti bi se priklonio. Kao da iza tih slika stoji više autora, a ne samo jedan, odnosno, čini se da je riječ o grupnoj izložbi, a ne o retrospektivi jednog autora.

Na izložbu poziva fotografijom umjetnika koji u ruci drži špatulu, ne kist, a pred njim je slika na kojoj su debeli nanosi boje.

Kronološki gledajući, među prvim je glumčevim radovima, nastalima još 1966. godine, slika na kojoj je u središtu kompozicije glavni protagonist koji podsjeća na Alberta Einsteina, kosa mu se pretvara u vijugave stilizirane bijele niti, oko njega nekoliko likova, među kojima je i vrag. Vraga Stallone zamišlja kao što vraga zamišlja kakav dječak. No, praktički je tada i bio dječak, u ranim dvadesetim godinama. Tako naslikan vrag u domaćoj umjetnosti znao se pojavljivati i na umjetničkim djelima domaćih autora, uz bajke Ivane Brlić Mažuranić, primjerice.

No, već u sedamdesetim godinama njegov se rukopis razvija. Na izložbi se našao rad iz sedamdesetih nazvan "Finding Rocky" u kojemu umjetnik vizualizira ideju o budućem filmu. Rad je, naime, nastao 1975. godine, a godinu kasnije snimljen je prvi film "Rocky", što je dobro poznat podatak ljubiteljima filma. U prvom je planu nacrtan snažan muškarac, naglašen mu je svaki mišić, oči crvene, no slika nije doslovna, deskriptivna. U pozadini se je prikaz nekoga grada, moguće da je riječ o Abruzzu, odakle je obitelj Rockyja Marciana rodom, no to se može samo naslućivati. Kako su u pitanju kolaži, koji su bili aktualni i u duhu vremena 70-ih, iza čovjeka su zgužvani novinski natpisi, koji među ostalim spominju i profesionalni boks.

Devedesetih godina očito je pod utjecajem ulične umjetnosti, kolorit je snažan, dominiraju crvena i žuta boja. Na sebi je radio, no i dalje je pratio duh vremena. Od utjecaja, može se prepoznati i onaj Keitha Haringa. Početkom dvijetisućitih radi ponajviše apstrakciju, ima tu poteza i Ede Murtića i Jacksona Pollocka, slobodnih poteza, akcijskog slikarstva.

Najviše me oduševila slika nastala prošle godine, pokazuje nevjerojatnu snagu za čovjeka koji je u srednjim 70-im godinama, bunt, revolt, naziv je Civil Impact.

Treba se složiti s kustosima, njegov rad nije jednodimenzionalan, neke su slike ekspresivne, poput njegovih filmova, a druge, pak, suptilne i nježne. Drugim riječima, iza macho muškarca kakav je glumio u filmovima, krije se nježna i suptilna duša.

On je sam, pak, rekao da kod slika voli to što su "jedina istinska komunikacija koju možete imati. Dok se pisanjem može manipulirati, slikanje je najbrži i najčistiji put prijenosa podsvjesnog".

Zaključio da je da bi možda u životu bilo bolje da je bio umjetnik, da bi bilo manje stresa. Nisam baš posve sigurna, nisu to remek-djela kakvima će se pohvaliti fundus njujorške MoMA-e, ima razloga zašto izlaže u slabije poznatoj njemačkoj galeriji, a ne u londonskom Tateu, primjerice, no nedvojbeno je riječ o jednom od talentiranijih umjetnika u svijetu slavnih, u sektoru u kojemu su se okušali Keith Richards i ostali.