Amerika ovog vikenda živi u znaku filma “Black Panther”.
Rezultati se mjere puna četiri dana, jer je u ponedjeljak tzv. Dan predsjednika i očekuje se da će biti srušen rekord koji je dosad u tom terminu držao “Deadpool”, 152,2 milijuna dolara bruto. Konzervativna je procjena da će “Black Panther” zaraditi barem 165 milijuna, a možda i preko 200.
Nema pravila
Nije to nemoguće jer će na prve projekcije dolaziti poklonici Marvelova strip-junaka odjeveni u njegov kostim, mediji bruje o kulturnoj revoluciji na sličan način na koji su lani promovirali “Wonder Woman”, prvi je put junak visokobudžetnog filma o superjunaku Afroamerikanac, a takva je i golema većina glumačke postave, što je pak inspiriralo brojne sportaše i kulturnjake da se oglase o tom fenomenu. Ukratko, ako živite u Americi, nemoguće je ignorirati “Black Panthera”, no što ako ne živite?
Zloguki proroci upozoravaju da je prošloljetna komedija “Žensko putovanje” s četiri afroameričke glumice u glavnim ulogama zaradila izvan Amerike samo 18 posto ukupnih prihoda, a rap ep “Straight Outta Compton” 20 posto. Prvo je donekle razumljivo, te glumice izvan Amerike nemaju status kao na domaćem tržištu, dok je drugo čisti marketinški gaf: ne znati promovirati biografski film o korijenima te glazbe u doba kad i bijele bake znaju “repati”, zbilja svjedoči o potpunoj nesposobnosti. Uostalom, rasno pitanje nas uči da tu nema pravila. Još ne tako davno Eddie Murphy i Will Smith bili su najomiljeniji filmski glumci u čitavom svijetu.
Glavni sukob
Za “Black Panthera” se izvan Amerike ne bih bojao. Kako mi kažu iz distribucije 2i Film, na zagrebačkoj pretpremijeri u srijedu film je zaradio 138 posto više nego “Doktor Strange”, a čak je 436 posto bio bolji od Marvelova hita “Kapetan Amerika: Zimski vojnik”. Pomoglo je i to što “Black Panther”, odnosno pravim imenom T’Chala nije nepoznati filmski lik, uveden je prije godinu i pol u blockbusteru “Kapetan Amerika: Građanski rat”, tada je pratio svog oca T’Chaku, poglavara nacije Wakanda, na sastanak Ujedinjenih naroda u Beč i bio svjedokom njegova ubojstva: gotovo svi su smatrali da je za to kriv “zimski vojnik” Barnes, no Kapetan Amerika brani svog prijatelja i zato se sukobljava s Black Pantherom: zabluda se razotkriva, Black Panther priznaje grešku i spreman je za nove pustolovine.
Bilo bi najbolje da se u svom prvom samostalnom filmu odmah vratio Wakandama, međutim, prije toga morate otrpjeti uvod koji se odigrava 1992. u Oaklandu i u kojem se objašnjava kako je stradao otac glavnog negativca Erika Stevensa, kasnije poznatijeg kao Killmonger. Moglo je i bez toga, no u Marvelovu svijetu takve se geneze smatraju nužnim zlom. Zato film neopisivo živne kad se pojavi rodni kraj Black Panthera, nije to nikakvo afričko selo, nego supermoderna enklava koja je profitirala od korištenja tzv. vibraniuma, meteorita iz svemira koji je tu pao. Wakande desetljećima mudro kriju da ga koriste, tako da nitko ne zna da Afrikanci iz nigerijske zabiti imaju intrigantnije izume negoli NASA. Svemirski brodovi tamo su najnormalnija stvar, dok T’Chalina maloljetna sestra Shuri ima više dara za izume od najvećih svjetskih umova.
Glavni sukob odigrava se između Black Panthera i Killmongera, koji je napokon doznao tko mu je ubio oca, a ima i posebne zamisli o afrikanskoj supremaciji. Ne samo da je neobično vidjeti film u kojem tako dominiraju tamnoputi junaci, nego i u kolikoj mjeri muškarci ovise o snažnim ženskim likovima. Sve bi to izgledalo puno slabije da film nije vrlo efektno režirao Ryan Coogler i da ga nije sjajno snimila njegova česta suradnica Rachel Morrison, prva žena koja je ove godine uspjela izboriti nominaciju za Oscara (“Mudbound” u produkciji Netflixa). Sve pohvale i dizajnerici Hannah Beachler (“Moonlight”) i kostimografkinji Ruth E. Carter (“Selma”), talentiranim Afroamerikankama koje su nadahnuto spajale tradicionalno i modernističko.
Glumice
Ponešto izgleda nezgrapno, poput scene borbe na livadi u kojoj su obilato korišteni specijalni efekti, nikad nije mudro miješati suviše realističke lokacije i kompjutorski generirane slike, no to se još nekako i može zanemariti, jer uslijede neusporedivo bolji dijelovi. Glumački je film izvrstan, Chadwick Boseman (Black Panther) i Michael B. Jordan (Kilmonger) odlični su oponenti, a kao i u većini slučajeva, negativac rezonira pametnije od pozitivca. Glumice su još bolje, oskarovka Lupita Nyong’o (“12 godina ropstva”) napokon je dobila ulogu u skupom filmu u kojoj je zabljesnula (u novim “Ratovima zvijezda” nastupa pod maskom), dok je Danai Gurira iz “Živih mrtvaca” upravo impresivna kao crna Amazonka.
Ima tu i malo rasizma prema bijelcima (Martin Freeman igra komičan lik, a Andy Serkis krajnje negativan), no u odnosu na ono što se prije događalo, to je dosta razumljivo. Kako je već običaj, na Marvelovim filmovima morate ostati do kraja, dok ne završi odjavna špica, što je naša publika već odavno usvojila, jer vas kratkom scenom upućuju u buduća zbivanja u franšizi: uostalom, povratak Black Panthera najavljen je u sljedećim “Osvetnicima”, gdje će se uklopiti u galeriju od sedamdesetak likova, no više nas zanima kad će u produkciju njegov drugi samostalni film.