KRITIČAR PROMIJENIO SUD Divno ljubavno pismo Europi s autobusom holivudskih zvijezda

Kao filmski kritičar, nekoliko sam puta u životu bio prinuđen iz temelja revidirati sud o nekom filmskom autoru. Nikad - međutim - nisam o režiseru tako radikalno promijenio sud kao što je to u slučaju Wesa Andersona.

Ovaj Teksašanin rođen 1969. pročuo se u svijetu filma na prijelazu devedesetih u dvijetisućite nizom filmova (“Rushmore”, “Kraljevski Tannenbaumi”, “The Life Aquatic”) za koje ste odmah znali da su djelo iste ruke. Stilizirani, puni kulturnih referenci koje su sezale od tenisa do Jacquesa Cousteaua, Andersonovi filmovi parazitirali su na popularnim kulturnim mitovima, te uključivali nisku ekscentričnih, samodopadno izuzetnih karaktera često pomiješanih o petparački zaplet. Wes Anderson u to mi se doba činio kao razmaženi, obrazovani fićfirić kojem filmovi ne govore ni o čemu doli o sebi samima.

A onda se promijenio ili Anderson, ili sam se promijenio ja. 2009. je snimio čudesni film o stop-animinaciji “Fantastični Mr. Fox”, potom je niz nastavio “Carstvom izlazećeg mjeseca” - predivnom posvetom šezdesetima, Benjaminu Brittenu i izviđačkom pokretu - da bi ove zime konačno snimio “Grand Budapest Hotel”. Riječ je o dosad najspektakularnijem Andersonovom filmu, filmu u kojem glumi mali autobus zvijezda ( Jude Law, Ralph Fiennes, F. Murray Abraham, Tilda Swinton, Adrian Brody, Edward Norton, Willem Dafoe, Lea Seydoux, Harvey Keitel) i prema kojem se čak i dosadašnje autorove ekstravagance doimaju kao kućni video. Anderson je očito želio biti spektakularan, raskošan, zabavan, a ostati eruditski pametan. Po mom mišljenju, to mu je i uspjelo.

Inspiriran djelom Stefana Zweiga, “Grand Budapest Hotel” vrtoglavi je povijesni vrtuljak koji se odvija u tri povijesne epohe od 1920.-ih do zadnjih dana komunizma u fikcionalnoj srednjoeuropskoj državi Zubrowki. Radnje se vrti oko naslovnog hotela, nekad uznositog aristokratskog utočišta, koji na početku filma izgleda kao poneki hoteli na Jadranu: fin-du-siecle štukature i aristokratska pozlata miješaju se s lesonitom i jeftinom plastikom. U zaplet filma uvodi nas prava mala igra “kineskih kutija”, naratora koji vode do narednog naratora. Tako slavni pisac (Law) priča priču koju mu je ispričao stari vlasnik (Abraham) koji priča sudbinu glasovitog konsijerža (Fiennes), a ta se - pak - proteže u razdoblju uoči i nakon fašizma, te uključuje oporuke, umorstva, državne udare, bijeg iz zatvora i još štošta.

Zaplet filma vrtoglavo je kompliciran, prilično zabavan i svjesno trivijalan. No, Andersona po običaju zaplet pretjerano ni ne zanima. Poput pravog zaigranog postmodernista, Anderson se uživa poigravati kulturološkim referencama i oštroumnim aluzijama. Od muzike Alexandrea Desplata pune srednjoevropskih citata (jodlanje, citra….), preko interijera dvorca Berghoffe i Taxis, do natpisa i fonta u hotelskom liftu, pa do lisice na brošu žandarskog poručnika kod Andersona je sve igra prepoznavanje za učene umotana u pustolovni film iz 20-ih. Konačni rezultat je jedno veliko ljubavno pismo Srednjoj Europi, posveta srednjoeuropskom kultu književnih velikana, srednjoeuropskim banjama, grofovima i secesiji, ali i mračnim kosturima srednjoeuropskih ideologija. Nakon “Grand Budapest Hotela”, nećete moći proći pokraj zagrebačke Esplanade ili pulske Rivijere, a da ih ne gledate drukčijim očima.