Le Carréov je špijun sušta suprotnost agentu 007

Prateći reklamu za novi film "Dečko, dama, kralj, špijun" (2011) Šveđanina Tomasa Alfredsona, upitao sam se: je li to, za istinu, film snimljen po starom romanu Johna le Carréa ? Glumi li Gary Oldman onoga istog tajnog agenta Georgea Smileyja kojeg je daleke 1979. u istoimenoj BBC-jevoj TV seriji glumio sir Alec Guinness?

Doista su jalove usporedbe različitih utjelovljenja spomenute ikone popularne kulture: tko je bolji, Guinness ili Oldman? One imaju smisla tek ako se uvaži pokoja spoznaja obavještajne zajednice. Prema jednoj od njih gledatelji filmova i TV-a “jedva odmiču pogled s lica glumaca, čak i za scena nasilja”. Oni vječito prate reakciju na licima, a ne samu akciju. To su pokazala ispitivanja što ih je u svojim analizama koristio Marshall McLuhan. Na isti su se izvor oslanjali holivudski i ini producenti proizvodeći unosnu “robu”. Danas su uspjeli oživiti ne samo jedan stari knjižni i filmski lik, le Carréova Smileyja, već i sadržaj romana “Dečko, dama, kralj, špijun” koji je izašao 1974. opisujući tada aktualnu, a sada nezamislivu situaciju.

Priča o krtici

Čini se kako je mladi režiser odigrao na sigurno. Iz bogatog opusa Johna le Carréa - pravim imenom: David John Moore Cornwell (r. 1931) - izabrao je baš spomenuti roman zato što ga, praktički, svaku večer gledamo na televiziji. To je jednostavna priča istrage, napetosti i razrješenja koju za le Carréom ponavlja svaka pristojna forenzička, krimi, ili kakva god serija, većinom američke proizvodnje. To je priča o “krtici” unutar mnoge obavještajne, policijske, kriminalne itd. zajednice. Očaravajuće je jedino to što je ovo, konkretno, priča iz vremena Hladnog rata, o sovjetskoj “krtici” među britanskim špijunima, unutar MI6. A izvještaji s kino-blagajni, i nominacije za Oscara, potvrđuju da publici u dobrome filmu nije važno u kakvoj se zajednici “krtica” nalazi, već da je se ona uspješno razotkrije. To je posao, dakako, za tajnog agenta Georgea Smileyja.

Mnogo je nejasnoća oko ovoga gospodina, a ostavilo ih je pero samog njegova tvorca, romanopisca le Carréa. Prema jednome romanu Smiley je rođen 1906. a prema drugome 1915. Pojavio se kao glavni protagonist u pet romana, a kao sporedni još u tri. Od toga je GZH još 1981. objavio četiri naslova u izabranom kompletu (Špijun koji se sklonio u zavjetrinu, Rat u ogledalu, Poziv za umrlog i Smileyjevi ljudi; odmah potom objavili su i “Dečka”). Prema jednom “rođenom” izvoru, ovaj je obavještajni časnik britanske inozemne tajne službe MI6 završio oksfordski koledž, prema drugom Lincoln College. U tajnu službu bio je regrutiran 1928.

Baš u “Dečku” pisac je Smileyja značajno pomladio, napominjući kako je u službu ušao gotovo deset godina kasnije, preciznije 1937. Djelovao je za rata u Njemačkoj, Švedskoj i Švicarskoj. U tom romanu, a najnovijoj ekranizaciji, Smiley traži sovjetsku “krticu” pod kodnim imenom “Gerald”. Ona je manje poznata, dakako, od prebjega Karle ili kontrolne točke Charlie, no jednako je izazovna i ubojita. U zbilji, radnja se događala rujna i listopada 1973., tako da je zamalo prošlo 40 godina od nje do snimanja ovoga filma s Oldmanom.

Usponi i padovi

Za razliku od kolege, tajnog agenta Jamesa Bonda Iana Fleminga (1908-64), agent George Smiley ostavio je u le Carréovim knjigama prilično krivudavu karijeru, s nekoliko izrazitih padova i uspona, uzleta i izleta iz tajne službe. U svom prvom pojavljivanju, u romanu “Poziv za umrlog” (1961), Smiley je podnio ostavku na rad u MI6 i primio se nastavničkog zvanja u nekom zapadnom dijelu Engleske (Exeter); tamo je istraživao ubojstvo u nekoj školi. U idućem romanu (“Špijun”) vraća se u službu, omiljeni Cirkus, i to kao savjetnik novog glavnog šefa, “Kontrolora”; na romanu se zadržala sjenka netom podignutog Berlinskog zida. Roman “Rat u ogledalu” Smiley je “prošao” kao šef istočnoeruopskog odjela MI6, kako bi pauzirao iduće dvije le Carréove knjige.

Vratio se upravo u romanu "Dečko, dama, kralj, špijun". Ali, nije dugo radio svoj posao; u “Savršenom školarcu” (1977) otišao je u penziju. Drugi put, ako to nije treći, vraća se u “Smileyjevim ljudima” (1979) kako bi pomogao u istrazi smrti starijeg i utjecajnog estonskog generala. Smileyjev odnos s neprijateljskim, sovjetskim parnjakom Karlom, kojeg je nagovorio da prebjegne na Zapad u prosincu 1977., predstavlja trijumf jedne burne obavještajne karijere.

Poslije nekoliko djela bez njega, le Carré 1990. pokazuje koliko mu je stalo do Smileyja. Vraća ga na knjižnu pozornicu u “Tajnom hodočašću” kao šefa međudržavnog Odbora za ribolovna prava, koji dogovara obavještajnu suradnju Velike Britanije i Ruske Federacije. Tu se Smiley već prilagođava globalnom preokretu, kako bi u susljednim romanima djelovao izvan hladnoratovskog konteksta, unutar beznadnih vojno-korporativnih kompleksa.

Špijuni bez ideologije

Koliko su dvojica kolega, Bond i Smiley, različiti najbolje se vidjelo davne 1963. Fleming je objavio roman “U službi Njenog Veličanstva”, a le Carré “Špijuna koji se sklonio u zavjetrini”. Navodno nezavisni promatrači tvrde kako je Bond inačica aktivnog špijunskog života, a Smiley kontemplativnog. Kako god bilo, oni su se s prestankom Hladnog rata prilagodili novom svjetskom poretku. Smileya je glo-kalnim uvjetima, nakon pada Berlinskog zida, približio njegov autor, a Jamesa Bonda ponajprije Sebastian Faulks, “kao” Ian Fleming. Obje prilagodbe završile su, čini mi se, dosta slično, i bezlično.

Otkad su svjetski problemi izgubili ravnotežu “carstva zla” i “dobra”, izgubili su je i Smiley i Bond. Teško im je bez ideološkog neprijatelja, pa eto - idejnog. Teško im je u svijetu golog novca i leševa, iako se za njih smišljaju nove opasnosti i trgovine nuklearnim sastojcima, bijelim robljem, ljudskim organima, svačim nezamislivim u prihvatljivoj kontekstualizaciji. To je sigurno bolno le Carréu, koji je Flemingove špijunske priče opisao kao “šećerleme” ili bombone.

Autentični ambijent

Puno bi se moglo govoriti o Smileyjevim gestama i diskretnim grimasama. Na primjer, kako naočale briše donjim krajem kravate. Trebao bi on biti “nizak i debeo”, no na ekranu često nije takav. Guiness je bio stameniji od Oldmana.

Kako god bilo, Alfredson je uspio oživiti ovaj stari lik za nove generacije. Ništa ne smeta to što Smiley nije zavodnik, što ga žena Ann vara. Njegova tzv. običnost vjerodostojnija je od Bondove izuzetnosti. Publika ih voli obojicu, ne ista dakako. Svatko bira svog omiljenog agenta, drugog ostavlja drugima. A Smileyjev bučni povratak govori, istovremeno, da svijet napokon prihvaća vlastitu prošlost i njene protagoniste. Radije ih gleda u njihovu autentičnom ambijentu negoli podešene internetu. Smiley je još tu, ne da se u ropotarnicu zabavne književnosti.