Pokojni Radko Polič nominiran je za Zlatni studio za glumca godine u filmu ‘Pamtim samo sretne dane‘, redatelja Nevija Marasovića. U njemu je legendarni glumac odigrao svoju posljednju ulogu. Film se gotovo isključivo sastoji od dijaloga i monologa u jednom restoranu, a Polič glumi starijeg gospodina koji čeka odlazak na drugi svijet. No prije toga morat će odgledati i odslušati sve svoje najveće životne pogreške i tragedije, ponovno proživjeti sve ono zbog čega najviše žali i što je u životu skrivio.
"Zadovoljan sam sa svojim životom, ali ga je bilo malo", rekao nam je iskreno 80-godišnji Polič u veljači 2022. kad smo ga posjetili u njegovom ljubljanskom stanu. Umro je u rujnu iste godine.
Glasajte za favorite u kategorijama za nagradu Zlatni Studio
Elokventan, strastven i nekonvencionalan, iako je tad već bio 24 sata na kisiku zbog bolesti, i dalje je bio iznimno lucidan.
Doživio je kliničku smrt četiri puta, a njegovo je iskustvo da poslije nema ničega - ni svjetla, ni tunela. Samo tama. "Prije nego što sam umro bilo je samo pitanje - Je*** ti, što već sad?".
Čudom je preživio brojne reanimacije i imao je čak osam stentova, što je slovenski rekord.
Pred kraj života najveća motivacija za život bila mu je trogodišnja unuka.
"Mislim si zašto nije ranije došla na svijet da vidim kako je odrasla. Kažem si ‘Daj da doživim da je vidim kao djevojčicu‘", rekao nam je tad s puno ljubavi.
Igrao je u više od 100 kazališnih predstava i jednako toliko filmskih i radijskih ostvarenja te je dobitnik svih najvažnijih jugoslavenskih i slovenskih nagrada.
Polič je ostavio neizbrisiv trag na kazalištu u Sloveniji. Popis uloga koje je igrao, a po kojima će ga pamtiti publika, dugačak je i neprocjenjiv. Poštivali su ga i u Sloveniji i u cijeloj bivšoj Jugoslaviji.
Najšira publika zna ga najviše po ulogama nacističkih oficira u klasicima poput "Partizanske eskadrile" i "Balkan ekspresa". Zapaženu ulogu ostvario je i u filmu "Idealist" iz 1976. godine, a za nju je dobio i Zlatnu arenu za najbolju glavnu mušku ulogu.
U hrvatskoj kinematografiji glumio je u filmovima "Crveni i crni" (1985.). Nakon što se Hrvatska osamostalila, igrao je u filmovima "Je li jasno, prijatelju?" (2000.), "Libertas" (2006.) i "Noćni brodovi" (2012.).
Čitatelji mogu glasati jednom dnevno, dok će pretplatnici premium sadržaja Jutarnjeg lista moći glasati više puta unutar 24 sata. Postanite i vi pretplatnici premium sadržaja klikom OVDJE
Radio je od 18 godine, a potpuno se slučajno počeo baviti glumom jer je upisao prvo medicinu.
"Zafrknuo sam se i otišao na Akademiju. Život je prošao pored mene", smatrao je i rekao da je punim plućima živio život pored teatra i filma, ali je njega bilo premalo.
"Trebao sam s 55 otići u penziju i preseliti u Komižu", zaključio je.
"Mojoj bivšoj ženi Mileni Zupančić sam rekao: ‘Ti ćeš umrijeti na pozornici‘, a ona je uzvratila: ‘Da, ja bih to htjela‘. Smatram da je to najgluplja smrt. Umrijeti na pozornici. Bože moj, koji kretenizam je to. Znači da zapravo uopće nisi živio", pričao je.
U kazališnom komadu ‘Boris, Milena i Radko‘ je poznati dramatičar i redatelj Dušan Jovanović opisao kako se zbog njega raspao brak Poliča i Milene Zupančič.
Komad je nagrađen na Danima satire Fadila Hadžića u zagrebačkom Kerempuhu, kao i glavni glumci, a Rajko Grlić (koji je često surađivao s Poličem) i Matjaž Ivanišin (brat poznate glumice Nine Ivanišin) o probama su snimili dokumentarac "Svaka dobra priča je ljubavna priča".
Glumci uvijek govore o druženjima poslije predstava, na festivalima. Zar to nije lijepo, pitali smo Poliča u posljednjem intervjuu. "Lažu. Druženja su uska. Imaš jednog, dva prijatelja u tome. Meni su samo Cavazza i Milena bili prijatelji i gotovo. Posljednjih godina redovito se čujem s Radom Šerbedžijom i njegovom Lenkom s kojima sam blizak. I to je to. Nikad nisam odlazio k nikome, nitko nije dolazio k meni. Nije bilo vremena. Poslije si toliko umoran da trčiš kući leći. Nekad čak nemaš snage ni za to nego trčiš u garderobu i baciš se na onaj kauč i odrijemaš dva-tri sata."
A lude zabave? "To su budalaštine. Bilo je nekih malih čaga poslije premijera u teatru. Jedine zabave imao sam s prijateljima izvan teatra. Moj najbolji prijatelj, koji je nažalost umro, nije imao pojma o glumi. Bilo je zabranjeno u našem društvu govoriti o premijerama. Rekao sam mu: ‘Ja te ne pitam o tvom zvanju. Pričajmo o ženama, o životu, familiji, djeci, gdje ćemo otići i gdje ćemo se vratiti.‘"
Ipak, i u mirovini je glumio. "Baš sam sad igrao nekog idiota s ovim kisikom u krimiću. Interesantno je do čega čovjek dođe u ovim godinama", rekao je ironično.
Dugo je čekao izlazak fima ‘Pamtim samo sretne dane‘, a u međuvremenu je posljednji put doživio kliničku smrt.
"Jedino čega se sjećam svaki put kad sam umirao je da sam pomislio: E, majko, idem...", ispričao nam je.
Iako je u veljači te 2022. teško disao i umarao se vrlo brzo, duh ga tijekom našeg dvosatnog razgovora nije ni trenutka napuštao. Rekao nam je da ga ‘Rade Šerbedžija‘ lovi kao lud da odigra još jednu predstavu.
"Više bih volio imati predstavu u Zagrebu, a ne u Ljubljani. Zagreb mi je drag, ne znam zašto. Moja mama je sa 16 godina još kao djevojčica bila na službi u Zagrebu", ispričao nam je.
On se kao mali puno puta selio, a prije kraja Drugog svjetskog rata je s obitelji došao kamionom u Beograd iz Hrvatske. 1948. su otišli u Berlin, jer mu je otac bio vojni ataše. Pa opet u Beograd pa Ljubljanu.
Franjo Tuđman mu je bio susjed u Beogradu. "Družio sam se s njegovim sinom i kćeri. Sjećam se jednog rođendana kod njih doma. Uvijek smo mi djeca bježali kad je ulazio u dvorište. Moj tata i on bili su zajedno u generalštabu u Beogradu. Obojica su bili pukovnici. Tako da sam dosta imao uvid u njegov život. Da je on veliki Hrvat? Ne znam. To su velika pitanja...", ispričao nam je.
Priznao je da mu Ljubljana ništa ne znači. "Uvijek kad sam se vraćao u nju bilo mi se čak mrsko vraćati. Jesam Slovenac, ali mi idu na živce nacionalne podjele. Živcira me kad kažu slovenski glumac, srpski glumac, hrvatski glumac. Glumac je glumac. A sve poslije raspada Jugoslavije je go*no, sve je otišlo kvragu. Vode nas budale. Kad pogledam uživo snimku iz Sabora ne znam bih li plakao ili se smijao", zaključio je pred kraj svog života ovaj glumac bez dlake na jeziku.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....