Lenjinova feministica koja je bila uzor za lik Ninočke zagovarala je slobodnu ljubav

Ruskinja Aleksandra Kolontaj (1872-1952) bila je jedna od ključnih Lenjinovih suradnica. Kao gorljivi revolucionar, u oktobru 1917. postala je ministrica socijalne skrbi u prvoj boljševičkoj vladi. Godine 1922, postala je sovjetski ambasador u Norveškoj. Time je ušla u anale kao prva žena ministar te prva žena ambasador u cjelokupnoj povijesti.

Osim što je bila marksist, bila je i aktivna feministica. I prije sovjetske revolucije bila je aktivna na međunarodnoj feminističkoj sceni. Danas je se najviše pamti kao zagovornicu slobodne ljubavi - ideala koji se često interpretirao karikaturalno, pa je Aleksandra Kolontaj dijelom "zaslužna" za reputaciju boljševizma kao razbludne ideologije koja razara obitelj. Drži se da je upravo ona bila uzor za lik Ninočke koju u istoimenom filmu glumi Greta Garbo.

Šutnja o čistkama

Kao feministica, stekla je nemali ugled u drugom valu feminizma 60-ih, kad je se prevodi, proučava i navodi za uzor. Ipak, uza sav taj ugled život Aleksandre Kolontaj ostao je zasjenjen mrljom. Živeći u relativnom komforu kao ambasadorica u Švedskoj, prešutjela je staljinističke čistke u kojima su joj stradali bivši muž i bivši partijski istomišljenici. Ostala je lojalni funkcionar do kraja, šutke gledajući kako se u SSSR-u rastaču feministički i socijalistički ideali.

To dvojstvo - revolucionarnog idealizma i rezignirane šutnje - tema je jednog filma koji se bavi Kolontajevom. Riječ je o filmu "Love With Obstacles" (Ljubav sa zaprekama) koji potpisuje španjolska multimedijska umjetnica Dora Garcia. Film je nastao kao dio većeg projekta o Aleksandri Kolontaj koji je uključivao berlinsku izložbu i zbornik radova. Sam film ovog je tjedna moguće vidjeti on-line, na programu zagrebačkog Human Rights Film Festivala.

Film Dore Garcia čitav se zbiva u zgradi arhiva gdje se čuva sovjetska partijska arhivska građa. U zgradi pretrpanoj gipsanim statuama i uljima na platnu Lenjina i revolucionara, arhivari za potrebe filma prekapaju mikrofilmove te pisanu dokumentaciju Kolontajeve. Kroz dokumente upoznajemo mladu ženu koja je do 1917. već bila međunarodna intelektualna zvijezda.

Drži predavanja, putuje na konferencije, nastupa u Berlinu, Stockholmu, Londonu, Parizu i Bernu, sudjeluje na skupovima s Clarom Zetkin i Rosom Luxemburg. Čovjek shvati da je Aleksandra Kolontaj u Oktobar unijela osobni moralni kapital neusporediv s relativnim anonimcima iz ruskog partijskog vrha.

Utopijska vizija

Film prikazuje žurnale iz tog doba. Ti žurnali propagandističkim jezikom govore u uspjehu sovjetske ženske emancipacije: žene predaju na fakultetu, sude, vode banke, rade u industriji, skidaju zarove. I ma kako čovjek treba biti rezerviran prema propagandnom žurnalu, iz materijala se da naslutiti da je i Kolontaj morala misliti kako se njene ideje ostvaruju.

Središnji dio filma sastoji se od dvaju tekstova koje čita narator u offu, a koji pokazuju rascjep između zbilje i ideoloških fantazija. Jedan od njih je tekst "San" ili "Pismo iz 1970" iz 1922. U njemu Aleksandra Kolontaj imaginira utopijsko društvo godine 1970. U tom društvu budućnosti više nema rata, vojske, novca ni kriminala, ne postoji trgovina, dobra se redistribuiraju prema potrebi. Tradicionalna je obitelj odbačena, a ljudi žive u generacijskim zajednicama: školski internat, radna zajednica, staračko domaćinstvo. Zanimljivo je da njen utopijski opis ponajviše nalikuje izraelskim kibucima.

Drugi tekst je mnogo gorči. Riječ je o izvacima iz dnevnika iz iste te 1922., kad se svrstala uz poraženu frakciju u partijskoj debati. Ona je bila dio tzv. radničke opozicije koja se suprotstavljala Lenjinovoj Novoj ekonomskoj politici i zagovarala uvođenje samoupravljanja. Frakcija je bila poražena, a ona zamalo izbačena iz Partije. U dnevnicima, Kolontaj ogorčeno piše o zakulisnim igrama i kukavičluku istomišljenika koji su se prepali izložiti na sastanku. Jedan od ljudi na koje je ogorčena je - zanimljivo - Trocki. Paradoksalno: Trocki će kasnije stradati kao disident, a ona umrijeti kao sovjetski dužnosnik.

Dora Garcia

Zabrana abortusa

Dokument s kojim završava film Dore Garcia je spis koji - bar iz feminističke perspektive - najupadljivije očituje njenu kapitulaciju. Riječ je o zakonskom prijedlogu iz 1936. kojim je u SSSR-u zabranjen abortus. Kolontaj je sama zagovarala dostupni i besplatni abortus. Njen je utjecaj prevagnuo da SSSR 1920. postane prva zemlja na svijetu gdje je on bio dostupan i besplatan. No, ista će ta Kolontaj 1936. surađivati na draftu zakona kojim je on (opet) ukinut. U njenoj osobnoj ostavštini u taj je zakonski prijedlog ubačen papirić. Taj je papirić dio pisma u kojem se ustvrđuje da je Lenjin zagovarao legalizaciju. Iz nabacanih se papira vidi da se bivša revolucionarka bori sa samom sobom i vlastitom savješću.

Aleksandra Kolontaj je umrla u 80. godini kao slavljena i odlikovana prvoborkinja Oktobra. Najgori period čistki proživjela je na komfornoj distanci, kao ambasadorica u Oslu, Meksiku i Stockholmu. Po nekim interpretacijama, svojom je šutnjom pomogla da joj obitelj u SSSR-u prođe neokrznuta. Do kraja je života u tekstovima koje objavljuje slavila uspjehe emancipacije žena u SSSR-u. Smatrala je to najvažnijom vlastitom ostavštinom. Vjerovala je da je taj cilj imao smisla, pa makar uz cijenu. A cijena je - naslućujemo iz "Love With Obstacles" - bila visoka.