ZAGREBDOX

'LJUBAVNA ODISEJA' Autobiografija ljubavi u maniri svjetskog filma

Prikazana je i odlična ‘Ovrha’ Nenada Hitreca o paru kojem prijeti ovrha zbog falsificiranih potpisa

Ljubavna odiseja Tatjane Božić u prvi mah se doima kao nešto trivijalno: redateljica je odlučila posjetiti svoje bivše ljubavi kojih ima poprilično, a žive u rasponu od Rusije do Engleske. Zašto se odlučila na to? Navodno da bolje razumije zašto s nijednim muškarcem nije uspjela ostati u duljoj vezi.

Druga cura, isto ime

Ukoliko joj je za to trebao cjelovečernji dokumentarni film, izabrala je vrlo skupu terapiju: jeftinije bi bilo da se naručila na nekoliko seansi kod psihijatra, a možda se i sama mogla potruditi naći prave odgovore.

Srećom, premisa se pokazala kao puki izgovor kako bi se napravila vrlo neobična autobiografija ljubavnog života, poprilično jedinstvena u povijesti kinematografije.

U prvi mah djeluje kao štos što je autoricu Rus Pavel ostavio i otišao sa curom koja se zove kao i ona: reklo bi se da je lakomislen, no ispostavi se da je Tatjana ta koja je razorila vezu, jer tada nije htjela imati djece. Je li Nizozemac Raimond - s kojim ima dijete i ostala je bliska - kriv za raspad njihova suživota? Prije bi se trebalo diviti njemu kako je podnosio partnericu koja se ni u intimnim trenucima ne razdvaja od svoje kamere. Tatjana Božić ima vrlo zanimljiv redateljski rukopis, skače s teme na temu, s protagonista na protagonista, a istodobno ležerno razotkriva prilično ozbiljne stvari.

Za našu publiku

Koliko je majka utjecala na nju? Zamjera li nešto svome ocu? Može li se ona igdje uklopiti? Sve je pred vama tako da možete sami zaključivati. Redateljica danas živi u Amsterdamu i očito se samo rubno smatra dijelom hrvatske kinematografije, što ne čudi, jer joj se film doima svjetski.

Zato je “Ovrha” Nenada Hitreca pravi hrvatski film - ali odličan. Neće ga baš biti lako razumjeti gledatelji izvan naše zemlje, jer redatelj prikriva osnovne informacije o svojim junacima, što se zapravo događa morate razabrati iz bujice riječi koja nezadrživo navire iz domaćice na rubu živaca, dok je njezin suprug, očito umirovljeni branitelj, puno šutljiviji. Njima prijeti ovrha na kuću u kojoj žive, jer je netko još devedesetih falsificirao njegov potpis na ugovoru o kreditu, što je banka jedva dočekala da se dočepa nekretnine. Svaki detalj je dobrodošla informacija, slike Franje Tuđmana i Ante Gotovine na zidu, očitavanje socijalnog statusa po namještaju i posuđu, no to će najlakše shvatiti naša, a ne strana publika.

Odlična kamera

Hitrec je - sudeći po ranijim najavama - namjeravao napraviti razvedeniji dokumentarac o fenomenu ovrha, no naposljetku se odlučio za samo jedan bračni par i za jednu sobu. Naime, odlična kamera Dragana Markovića nikad ne napušta prostoriju u kojoj je počela radnja, u njoj supruga na iglama čeka kada će joj se muž vratiti sa suda i s kakvim rezultatima. Dokumentarac se pomalo pretvara u nešto što bi mogao biti igrani film, jer dvoje protagonista (njihov sin tu i tamo statira u drugom planu kadra) imaju izrazite glumačke fizionomije. To nipošto nije mana, već vrlina, kada jednu stvarnu situaciju uspijete pretvoriti u nešto univerzalno.

Dva najbolja dosad prikazana filma su “Cjevovod” ruskog redatelja Vitalija Manskog i “Ne ostavljaj me” Nielsa van Koevordena i Sabine Lubbe Bakker. Prvi otkriva začudan svijet tik uz plinovod što se proteže od Zapadnog Sibira do Zapadne Europe, no kako nema natpisa teško je otkriti što se gdje događa: valjda to u Rusiji slave 1. svibnja i škrtare na plinu za svečani plamen, unatoč tome što ga u njihovoj blizini ima napretek. Drugi se bavi dvojicom prijatelja koje je združio alkohol: nevjerojatno je što se kamera uz njih tako priljubila da je oni i ne primjećuju, pa čak ni onda kad im se događaju poprilično ružne situacije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 16:30