MALO ČUDO KAMERE Film o umjetniku u krizi koji se nastavlja na Fellinijevu tradiciju

Alejandro González Ińárritu u svijet filma je ušao posljednje godine prošlog stoljeća kad je kao bivši DJ i zakašnjeli debitant meteorski bljesnuo svojim prvim filmom “Pasja ljubav”. Taj film u u dobroj mjeri definira kakav je Ińárritu režiser. Meksički redatelj autor je velike geste, slike koja blješti obiljem, autor koji iz svih oružja puca melodramsko, crnohumorno i tragično, a filmovi su mu često komplicirane strukture u kojima se epohe, vremenske razine, udaljeni prostori i neovisni zapleti slažu kao u salatnu zdjelu. Taj model “više je više” filma meksički je režiser gradio od filma do filma sve dok on nije eksplodirao u pretencioznosti filmom “Babel”.

Znajući Ińárrituove grandomanske sklonosti, mnogi su bili začuđeni što se latio “Birdmana”, filma koji se u osnovi bavi jednim likom, u svega tri dana i odvija u jednom jedinom prostoru: u derutnom interijeru kazališta St James u brodvejskoj 44. ulici. “Birdman” je na opis morao zvučati kao vježba iz čiste filmske askeze. Ińárrituov film priča je o ocvalom holivudskom glumcu Thomsonu ( Michael Keaton) kojeg gledatelji pamte samo kao heroja superjunačkog serijala Birdman iz davnih 90-ih. Mnogo godina kasnije, proćelavi i nagrešpani Thomson pokušava potpiriti karijeru tako što na Broadwayu dramatizira, režira i igra glavnu ulogu u adaptaciji Carverove kratke priče. Pri tom se čini kao da se sve urotilo protiv njega. Probe kasne, prekoračio je budžet. Riješi se lošeg glumca, ali umjesto njega dobije mušičavu i narcisoidnu zvijezdu ( Edward Norton). Kritika se unaprijed brusi na predstavu jer Thomsona smatraju trivijalnim holivudskim zabavljačem, a glavnom junaku život ne čine jednostavnim ni privatne okolnosti. Kći ( Emma Stone) tek mu je izišla s odvikavanja, na vratu mu visi bivša žena (Amy Ryan), a sadašnja cura ( Andrea Riseborough) laže mu da je trudna.

Riječ je - ukratko - o filmu o umjetniku u krizi koji se nastavlja ne malu tradiciju sličnih, od Fellinijeva “8 i po”, preko Fosseovog “Sav taj jazz” do Ferrarinih “Zmijskih očiju”. “Birdmana” čine drukčijom dvije Ińárrituove kreativne odluke. Prva je da cijeli film ne iziđe kamerom iz teatra i najbliže okolice Times Squarea, a druga da fingira kako je film snimljen u jednom kadru. Pri tom su se režiser i njegov snimatelj Emmanuel Lubetzky morali virtuozno dovijati da bez uočljivog reza naznače vremenske elipse i promjene scena/likova.

Ne može se reći da “Birdman” nije majstorsko djelo. Ińárritu opet demonstrira da je virtuozan zanatlija. Ono što je Lubetzky izveo s dugim vožnjama i svjetlom malo je čudo kamere. Glumci su u filmu sjajni, pa nije čudo da ih je troje nominirano za Oscara (Keaton, Norton i osobito sjajna mlada Emma Stone). No, “Birdman” ima i svojih limita, a ti limiti opet su tako tipični za Ińárritua. Treba li uz sve drugo glavni junak razgovarati sa svojim superherojskim alter-egom? Mora li na kraju baš poletjeti? Je li “Birdmanu” bila potrebna lažna trudnoća i kćerina preljuba? I k tomu, da junak ima moć telekineze? Slično kao i u “Biutiful”, i u “Birdmanu” Ińárritu ne zna reći dosta, pa film ostavlja dojam pretrpanosti i impresionira više kao spoj virtuoznih dijelova nego kao staložena, promišljena cjelina.