Michael Haneke središnji klasik europske visoke filmske kulture

Canneski filmski festival završio je sasvim u skladu s očekivanjima i prognozama. “Ljubav” Michaela Hanekea, film koji na festivalu primljen euforično i koji je uoči završnog vikenda izdvajan ko glavni favorit, osvojio je Zlatnu palmu međunarodnog žirija kojim je predsjedao Nanni Moretti.

Rumunjski film “Iza bregova” - drugi favorit kritike - osvojio je nagradu za scenarij i dvije ženske uloge, a “Zvijer južne divljine” Amerikanca Benha Zeitlina okrunila se nakon nagrade u Sundanceu i prestižnom nagradom za najboljeg debitanta Camera d'or.

Ako među nagradama službenog žirija postoji i jedna koja će možda izazvati kontroverze, onda je to odluka da se druga po važnosti nagrada festivalska nagrada - Velika nagrada žirija - dodijeli napuljskoj komediji “Reality” režisera Mattea Garronea.

Osobno mi se jako svidio taj film, no tijekom festivala stekao sam u razgovoru dojam da sam po tom pitanju u debeloj manjini. Pokazalo se da nije tako: Garroneova komedija o napolitanskom trgovcu opčinjenom Big Brotherom osvojila je festivalsku “srebrenu medalju”.

Osma dekada života

Michael Haneke postao je tako ove nedjelje peti živući režiser koji je dvaput osvojio glavnu cannesku nagradu: osim njega, to je od aktivnih režisera uspjelo samo Coppoli, Kusturici, braći Dardenne i Dancu Billeu Augustu, a od pokojnika to su postigli Šveđanin Sjöberg i Japanac Shohei Imamura. Ipak, nikom od njih nije uspjelo ono što je uspjelo Hanekeu, a to je da osvoji dvije Zlatne palme u samo tri godine.

Također, nikom od njih to nije uspjelo u tako poodmakloj dobi kao Hanekeu: austrijski režiser, naime, rođen je 1942. i svoje zlatno, najzrelije kreativno razdoblje proživljava na pragu osme dekade života.

TV realizator

Ta neobična kreativna renesansa u kasnoj životnoj dobi u nečijem bi drugom slučaju i čudila, no Michael Haneke stvaralac je koji je i inače imao sasvim atipičan umjetnički put. Rođenjem Nijemac (rođen u Münchenu), Haneke u rodnoj zemlji nije snimio film sve do 2010. i “Bijele vrpce”.

Profesionalno se oblikovao u Austriji, gdje je desetljećima bio nezapaženi TV realizator i režiser TV drama. Prvi kino film snimio je u 47. godini (!), a taj film - “Sedmi kontinent” (1989) - prošao je gotovo neprimijećeno.

Lokalnu pozornost na sebe je skrenuo šokantnim filmom o tinejdžerskom nasilju “Benny’s video” (1992), no u pravom smislu svijet je Hanekea otkrio tek 1997., kad je upravo u Cannesu predstavio svoj šokantni film “Funny Games” koji koristi, a potom minira konvencije trilera.

Scena iz tog filma, kad negativac daljinskim upravljačem “odvrti” natrag hepiend i film vrati natrag - nakon čega junak stradava - jedna je od najupamćenijih i najrazornijih scena suvremenog filma.

Od tada, Haneke je etablirani klasik i stalni canneski uzvanik. Dvaput je dobio Palmu, jednom ju je trebao dobiti (2005, za “Skriven”), jednom je dobio drugu nagradu (2002,. za “Pijanisticu”). Snima malo u Austriji, malo u Njemačkoj, najviše u Francuskoj, no ostao je vjeran Beču gdje živi, predaje na akademiji i gdje mu je ove godine studentica i jedna Hrvatica, Daria Blažević.

Obiteljski tabui

Bespoštedni analitičar europske građanske klase, njene klasne etike, političkih kostura u ormaru i obiteljskih tabua, Haneke je u potpunosti zauzeo mjesto središnjeg klasika europske visoke filmske kulture. Za današnji film, on je definitivno postao ono što je devedesetih bio Kieslowski, a šezdesetih Bergman.