'MILOŠĆU BOŽJOM' Još jedan film koji se bavi temom pedofilije na temelju istinitih događaja

Tema pedofilije u crkvi posljednjih je godina potresla crkvu, potresla društvo, pa je - samim tim - neizbježno potresla i film. U ovom desetljeću snimljen je niz filmova koji se bave tom temom, od Oscarom nagrađenog “Spotlighta” do hrvatskog filma “Agape”.

Tom nizu priključio se i film prikazan prvog dana berlinskog festivala. Riječ je o “Grâce à Dieu” (Milošću Božjom), filmu francuskog redatelja Françoisa Ozona.

U “Spotlightu” - središnja je tema filma bila reakcija zajednice i institucija (uključujući medije) na pedofiliju u crkvi. U “Agapeu”, središnja je tema filma drama mladog svećenika koji se nije kadar odhrvati svom nagonu. “Milošću božjom” je film koji se ponajprije bavi - žrtvama. I to - da stvar bude složenija - žrtvama među kojima su mnogi (ostali) praktični katolici.

Tri junaka

Ozonov film temelji se na istinitom slučaju lyonskog svećenika Bernarda Preynata, omiljenog vjeroučitelja koji je k tomu vodio i katolički skautski klub Svetog Luke. Preynat je, međutim, desetljećima zlostavljao vlastite štićenike, roditelji nekih od njih su se obraćali biskupiji, a ona je to riješila kao i na mnogim drugim mjestima - premještajem.

Sve bi ostalo na tome da 2014. jedna od žrtava Alexandre (Melvin Poupaud) - inače orni katolik i otac petero djece - nije u crkvenom biltenu uočio da Preynat opet radi s djecom. Upozorio je biskupiju, pisao pisma i sastao se s biskupom, ali institucionalne reakcije nije bilo. Stoga ide na tužiteljstvo, no kako je zlostavljan u 80-ima, slučaj je u zastari.

Tijekom istrage, tužiteljstvo naiđe na pismo jedne majke koja se biskupiji žalila na Preynata. Njen sin François (Dennis Menochet) danas je sredovječni čovjek koji ima miran i stabilan život. Isprva odbija svjedočiti i ne pokazuje interes za progon. No, promijeni mišljenje i organizira društvenu grupu i web stranicu za žrtve.

Nakon što se grupa aktivira, u cijelu priču ulazi treći i posljednji junak Ozonovog filma. To je Gilles (Swann Arlaud) kojem je napastovanje najgore urušilo život. Premda ima IQ 140, Gilles nije uspio završiti školu, epileptičar je, ima seksualnu disfunkciju, a trauma napastovanja stvorila je kod njega krupne psihičke probleme, uključujući nasilno ponašanje u obitelji.

O grijehu propusta

Među Ozonovim likovima žrtava ima, ukratko, i onih koji se nikad nisu oporavili od traume, i onih koji su nastavili s normalnim životom. Ima onih koji su se ogorčeno odbili od crkve, i onih koji su ostali vjernici, te vjeruju kao Alexandre da “institucije treba popravljati iznutra”. Jednako su raznorodne i reakcije bližnjih. Alexandreovi roditelji zgroženi su što blati crkvu i distanciraju se od njega, Françoisova majka davno je biskupiju upozoravala na zlodjelo, a Gillesovu grize krivnja jer nije ozbiljno shvatila kad joj je 10-godišnji sin natuknuo da ga svećenik ljubi.

Ozonov film naslov nosi po citatu rečenice lyonskog nadbiskupa Barbarina koji se tijekom jedne konferencije za novinare nepromišljeno zaletio i rekao da su “grace a dieu” (hvala Bogu), “optužbe već otišle u zastaru”. Već iz naslova je jasno da se Ozonov film manje bavi grijehom djelom (pojedinca) a više grijehom propusta (institucije). Lyonski biskupi su - kao i splitski biskup kod nas - desetljećima znali za problem, zataškavali su ga i prikrivali, odgađali su osudu, a oni među žrtvama koji su doprli do nadbiskupa dobili bi kao zadovoljštinu zajedničku molitvu i toplo tapšanje. Na koncu je zbog toga lyonska nadbiskupija i sama dospjela na sud. Prema informacijama s odjavne špice filma, sam Preynat još nije osuđen, a presuda protiv nadbiskupa i nadređenih očekuje se u martu ove godine.

REUTERS

Redatelj i scenarist François Ozon i glumci iz filma “Grâce à Dieu” (Milošću Božjom), Swann Arlaud, Denis Ménochet i Melvil Poupaud na 69. Berlinaleu

Dobrota stranca

Što se samog filma tiče, riječ je o dokudrami koja ne ide mnogo dalje od faktografskog izlaganja slučaja. Dok je “Spotlight” Toma McCarthyja s produbljenošću ljuštio odnos zajednice prema problemu, te dvojbe i samih novinara i odvjetnika i žrtava, Ozonov film se većim dijelom svodi na suho prepričavanje, uz obilje datuma, pisama u off-u i citata izjava. Ozon “štafetno” prati jednog, pa drugog, pa trećeg junaka, nastojeći s nejednakim uspjehom dočarati efekte koje slučaj ima na njihovu okolinu.

Uz Ozonov “Milošću božjom” prvi je dan Berlinalea donio još dva filma u glavnom programu. Film otvaranja - melodramu “Dobrota stranca” Dankinje Lone Scherfig ovdje su svi pokopali kao stereotipnu limunadu. Nešto je bolji dojam ostavio kineski film “Ondog” (Dinosaurovo jaje) Wang Quan’ana, svojevrsni “mongolski vestern” koji prati vezu osamljene pastirice i mladog policajca koji u mongolskoj pustari osigurava mjesto zločina.