Japanski animator Mamoru Hosoda (1967) nametnuo se tijekom posljednjeg desetljeća kao najistaknutiji autor srednje generacije japanske “anime”.
Izvorno ponikao na TV, Hosoda je nakon rada na TV serijalima poput “Digimona” i “Dragon Balla” dobio poziv od proslavljenog studija Ghibli da režira “Howlov pokretni dvorac”. Hosoda se - međutim - zavadio s vodstvom Ghiblija, napustio projekt i osnovao vlastiti studio Chizu unutar kojeg je od 2011. napravio četiri cjelovečernja filma.
Premda se razdvojio od Ghiblija, Hosoda je zadržao stil koji uvelike podsjeća na kućni stil Ghiblija i utemeljitelja te firme, Hayaoa Miyazakija. Hosodini filmovi (kao i Miyazakijevi) počivaju na spoju izrazito mimetičke 2D scenografije te stiliziranih apstrahiranih likova. Kao i Miyazaki, i Hosoda je “low-tech” autor nesklon računalima. Svoje filmove navodno još uvijek crta rukom na celu.
U hrvatskim kinima upravo igra dosad najpopularniji od Hosodinih filmova. Riječ je o filmu “Mirai” koji je uvršten među pet dugometražnih crtića nominiranih za Oscare i Zlatni globus. “Mirai” se zbiva u obitelji srednje klase u suvremenoj Yokohami. Junak filma je četverogodišnji dječak Kun koji živi s majkom zaposlenom profesionalkom i ocem slobodnim arhitektom. Kunov život poremeti se kad u obitelj stigne prinova - sestrica Mirai (Budućnost). Roditelji su posvećeni zahtjevnom novorođenčetu, nervozni su i premoreni, a da stvar bude gora majka se mora vratiti u ured, tako da cijelo kućanstvo padne na grbaču smušenom arhitektu. Kun se osjeća zapostavljen i nevoljen. Počinje s ljubomornim ispadima. Postaje zao.
U taj realistički uvod Hosoda unosi element fantastike. Malom Kunu, naime, počinju se ukazivati nepoznati ljudi koji ga odvode u paralelne svjetove. Gledatelj shvati da su neznanci koje Kun upoznaje zapravo njegovi bližnji i rod, ali u drugim vremenima i drugih doba života. Kun tako susreće vlastitu sestru ali kao odraslu, vlastitu majku kad je bila razmaženo derište, pa čak i pradjeda zrakoplovnog mehaničara koji je u ratu izgubio nogu. “Mirai” se - ukratko - pretvori u parafrazu Dickensovog “Christmas Carol”, ali s elementima postmodernističkog obiteljskog romana.
Premještajući se iz zbilje u Kunovu uobrazilju, Hosoda vješto opkoračuje i iz jednog stila u drugi. Obiteljski dijelovi filma su hiperrealistički. Hosoda ambijent obiteljskog doma konstruira realistički do zadnje knjige na polici. Navodno je uoči rada na filmu čak od arhitekta naručio projekt kuće u kojoj će živjeti nacrtana obitelj. Kad - međutim - Kun pređe u svijet fantazije, vizualnost postaje ekspresivnija. Vrhunac tog pristupa je završna scena kad se dječak izgubi na pregolemoj tokijskoj željezničkoj stanici. Rekvizitarij postaje - displeji, pokretne skale, čitači barkoda - najednom se od realističkih predmeta pretvaraju u ekspresionističke izvore prijetnje.
Poput mnogih japanskih “anima”, i “Mirai” je film kojem je teško odrediti točnu ciljanu publiku. Po likovima i vizualnom pristupu, “Mirai” je infantilno sladunjav kao da je dječji film. Istodobno, film se s finom analitičnošću bavi posve odraslom temom - problemima mladih parova s djecom. Zbog takvog spoja moglo bi se dogoditi da “Mirai” ne prihvate ni djeca ni odrasli.
A to bi bila šteta: jer “Mirai” je zreli i suptilni film velikog majstora, film koji se kroz ljusku dječje pustolovine bavi univerzalnim, intimističkim i vrlo odraslim problemom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....