NOVI ANIMIRANI FILM MAJSTORA ANIME

'MIRAI' Vizualno infantilno sladunjav kao da je dječji film, ali istodobno se bavi posve odraslom temom - problemima mladih parova s djecom

 

Japanski animator Mamoru Hosoda (1967) nametnuo se tijekom posljednjeg desetljeća kao najistaknutiji autor srednje generacije japanske “anime”.

Izvorno ponikao na TV, Hosoda je nakon rada na TV serijalima poput “Digimona” i “Dragon Balla” dobio poziv od proslavljenog studija Ghibli da režira “Howlov pokretni dvorac”. Hosoda se - međutim - zavadio s vodstvom Ghiblija, napustio projekt i osnovao vlastiti studio Chizu unutar kojeg je od 2011. napravio četiri cjelovečernja filma.

Premda se razdvojio od Ghiblija, Hosoda je zadržao stil koji uvelike podsjeća na kućni stil Ghiblija i utemeljitelja te firme, Hayaoa Miyazakija. Hosodini filmovi (kao i Miyazakijevi) počivaju na spoju izrazito mimetičke 2D scenografije te stiliziranih apstrahiranih likova. Kao i Miyazaki, i Hosoda je “low-tech” autor nesklon računalima. Svoje filmove navodno još uvijek crta rukom na celu.

U hrvatskim kinima upravo igra dosad najpopularniji od Hosodinih filmova. Riječ je o filmu “Mirai” koji je uvršten među pet dugometražnih crtića nominiranih za Oscare i Zlatni globus. “Mirai” se zbiva u obitelji srednje klase u suvremenoj Yokohami. Junak filma je četverogodišnji dječak Kun koji živi s majkom zaposlenom profesionalkom i ocem slobodnim arhitektom. Kunov život poremeti se kad u obitelj stigne prinova - sestrica Mirai (Budućnost). Roditelji su posvećeni zahtjevnom novorođenčetu, nervozni su i premoreni, a da stvar bude gora majka se mora vratiti u ured, tako da cijelo kućanstvo padne na grbaču smušenom arhitektu. Kun se osjeća zapostavljen i nevoljen. Počinje s ljubomornim ispadima. Postaje zao.

U taj realistički uvod Hosoda unosi element fantastike. Malom Kunu, naime, počinju se ukazivati nepoznati ljudi koji ga odvode u paralelne svjetove. Gledatelj shvati da su neznanci koje Kun upoznaje zapravo njegovi bližnji i rod, ali u drugim vremenima i drugih doba života. Kun tako susreće vlastitu sestru ali kao odraslu, vlastitu majku kad je bila razmaženo derište, pa čak i pradjeda zrakoplovnog mehaničara koji je u ratu izgubio nogu. “Mirai” se - ukratko - pretvori u parafrazu Dickensovog “Christmas Carol”, ali s elementima postmodernističkog obiteljskog romana.

Premještajući se iz zbilje u Kunovu uobrazilju, Hosoda vješto opkoračuje i iz jednog stila u drugi. Obiteljski dijelovi filma su hiperrealistički. Hosoda ambijent obiteljskog doma konstruira realistički do zadnje knjige na polici. Navodno je uoči rada na filmu čak od arhitekta naručio projekt kuće u kojoj će živjeti nacrtana obitelj. Kad - međutim - Kun pređe u svijet fantazije, vizualnost postaje ekspresivnija. Vrhunac tog pristupa je završna scena kad se dječak izgubi na pregolemoj tokijskoj željezničkoj stanici. Rekvizitarij postaje - displeji, pokretne skale, čitači barkoda - najednom se od realističkih predmeta pretvaraju u ekspresionističke izvore prijetnje.

Poput mnogih japanskih “anima”, i “Mirai” je film kojem je teško odrediti točnu ciljanu publiku. Po likovima i vizualnom pristupu, “Mirai” je infantilno sladunjav kao da je dječji film. Istodobno, film se s finom analitičnošću bavi posve odraslom temom - problemima mladih parova s djecom. Zbog takvog spoja moglo bi se dogoditi da “Mirai” ne prihvate ni djeca ni odrasli.

A to bi bila šteta: jer “Mirai” je zreli i suptilni film velikog majstora, film koji se kroz ljusku dječje pustolovine bavi univerzalnim, intimističkim i vrlo odraslim problemom.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
23. prosinac 2024 04:17