MISTERIJ SAMOUBOJSTVA KNJIŽEVNIKA U EGZILU Bio je iznimno popularan i u Hrvatskoj, sa ženom je u pitoresknom gradiću popio otrov i šokirao svijet

Fascinantan život i karijera austrijsko-židovskog književnika Stefana Zweiga inspirirali su njemačku glumicu Mariu Schrader da se ponovno okuša kao redateljica nakon gotovo deset godina pauze.

Film “Stefan Zweig, zbogom Europi” o posljednjih šest godina njegova života, za koji je skupa s kolegom Janom Schomburgom napisala i scenarij, nedavno je osvojio nagradu publike na Europskim filmskim nagradama, poznatim kao Europski Oscari.

“Samoubojstvo uvijek ostaje tajna, ispod svih razloga i objašnjenja postoji nepoznanica”, izjavila je Schrader govoreći o kraju Zweigova života, koji je 1942. godine okončao skupa sa svojom 33 godine mlađom suprugom Lotte. Osoblje ih je pronašlo u krevetu njihova posljednjeg doma u Petrópolisu, planinskom gradiću nedaleko od Rio de Janeira, nakon što su oboje popili smrtonosnu dozu barbiturata. Vijest o njihovom samoubojstvu prenijeli su svi važniji svjetski mediji - među ostalim, dospjeli su na naslovnicu The New York Timesa.

Zemlja budućnosti

Prije Brazila, Zweig i njegova druga supruga iz Austrije su se preselili u Britaniju - najprije u London, zatim u Bath - a potom i u SAD. Schrader u filmu, iako Zweigovo samoubojstvo ostavlja kao veliki misteriji, pokušava ući u njegov pshihološki tok, koji vidi prilično paradoksalno.

Velikog književnika prikazala je u bajkovitom, idiličnom, gotovo rajskom brazilskom ambijentu. “Rijetko sam bio tako rasterećen kao posljednja tri mjeseca. Samo sam radio, šetao i čitao, nemam razloga da se žalim”, izgovara Zweig u jednoj sceni u filmu, koji prati razdoblje u kojem je upravo napisao knjigu “Brazil: Zemlja budućnosti”. “Razne rase ovdje žive tako prirodno zajedno da je to za nas pravo čudo”, u jednoj sceni izgovara Zweigova supruga.

Schrader je vjerojatno odlučila idilu istaknuti kako bi naglasila koliko je Zweigu bilo nepodnošljivo živjeti u zemlji koja, unatoč atmosferi, nije Europa. Iako se na površini činilo da ne postoje kobne misli, Schrader je htjela pokazati da je u čovjekovoj dubini puno toga previralo. Bio je užasnut situacijom u Europi. Europa, kojoj se divio i koju je obožavao, propadala je.

Neprežaljeni Beč

“Svaki dan sam naučio više voljeti ovu zemlju i nisam želio ponovno graditi život niti na jednom drugom mjestu nakon što je svijet mojeg vlastitog jezika potonuo i nakon što se izgubio i nakon što je moja spiritualna domovina, Europa, uništila sama sebe”, napisao je u oproštajnom pismu. Nije se mirio s time da više nikada neće nastaviti život u Beču, u kojem je ostavio i mnoštvo memorabilija koje sakupio, poput Goetheove olovke, Beethovenovog stola te Mozartovih i Balzacovih rukopisa. Ipak, uvjerenje da je Beč kompletno okaljan nacističkim režimom sprečavalo ga je da zamišlja kako bi se jednom, nakon što sve prođe, mogao vratiti kući.

“Započeti sve ispočetka nakon čovjekove 60. godine zahtijeva posebne moći, a moja osobna moć je potrošena nakon godina beskućničkih lutanja. Tako preferiram završiti život u pravo vrijeme, uspravan, kao čovjek za kojeg je njegov kulturni rad uvijek bio najčišća sreća i osobna sloboda - njegovo najdragocjenije posjedovanje na zemlji”, napisao je također u oproštajnom pismu.

Dan prije smrti izdavaču je dostavio rukopis knjige “Jučerašnji svijet”. Njegov biograf George Prochnik, koji je pisao na temelju njegovih djela i preko 30 tisuća pisama, rekao je da se u “Jučerašnjem svijetu” vidi da je Zweig patio od psihološkog sindroma Lotove žene, koji se opisuje kao neprestana čežnja de se preko ramena gleda u svijet koji propada.

Osim što je bila intrigirana umom velikog intelektualca, jedan od razloga koji su potaknuli Schrader na snimanje filma je i to što se stvari slične onima koje su se događale u vrijeme kada je Zweig bio živ ponovno događaju i danas. Rasizam, ksenofobija i fašizam i dalje djelomično upravljaju svijetom. “Danas se događa suprotno od onoga što se događalo prije 70 godina kada su milijuni ljudi napustili kontinent. Sada se čini da Europa nudi nadu za brojne; oni žele biti na pravoj strani Mediterana”, rekla je u intervjuu za Guardian.

Pisac i Hrvati

Stefan Zweig je, još od prije Drugog svjetskog rata, bio veoma popularan među hrvatskom publikom. Omiljene su bile njegove biografije velikih povijesnih ličnosti, a njegovi su, katkad i stereotipni, prikazi slavnih i tragičnih ljubavnih parova, bili omiljeni naročito među ženskom publikom. Ozbiljnije Zweigove knjige, one koje se smatraju najuspjelijim prikazima nadolazećeg fašizma u europskoj književnosti, razumljivo su bile i slabije prevođene i manje poznate. Godine 1999. je u izdanju Antibarbarusa i u prijevodu Mary Melichar bio reizdan “Jučerašnji svijet”, najvažnija njegova knjiga, autobiografija i portret nestalog Habsburškog carstva, koja je tada izazvala znatno zanimanje javnosti.