Mladom muslimanu glavom zavrti lokalni radikalni imam. Završi u Guantanamu, drže ga 5 godina...

Priča je tako stereotipna da vam se čini da se je čuli i gledali milijun puta. Mladom muslimanu glavom zavrti lokalni radikalni imam. Prijatelj ga nagovori da odu put Afganistana. Presretnu ga i uhapse. Završi u Guantanamu, gdje ga Amerikanci drže pet godina bez optužnice i suđenja. Čak je i najstereotipniji sastojak priče tu: idealistički advokat voljan da brani pravni poredak, ustav i habeas corpus, a protiv zloporabe sistema.

Da, gledali ste tu priču, i to ne jednom. Gledali ste je u Winterbottomovu "Putu u Guantanamo". Gledali ste je u "Mauritancu" s Taharom Rahimom i Jodie Foster. A istu tu priču još jednom pripovijeda i film "Rabiye Kurnaz protiv Georgea W. Busha" prikazan ovaj vikend u službenom programu Berlinalea. Ali, film njemačkog redatelja Andreasa Dresena istu priču pripovijeda s jednom velikom žanrovskom razlikom: ovaj je film, naime, komedija.

Naslovna junakinja Dresenova filma stvarna je osoba. Rabiye Kurnaz Turkinja je iz Bremena, sekularna muslimanka koja blajha kosu, pije vino, a ona i muž imaju jednu, najveću strast: s radničkom plaćama svakih si nekoliko godina priušte novi testni Mercedes na popust. Rabiyin najstariji sin, međutim, napravi istu budalaštinu kao i junaci svih silnih filmova, uključujući "Mauritanca": odluči poći put Karachija, a završi u Guantanamu. Nevoljna bremenska mama stoga pokreće kampanju da ga oslobodi, a vrhunac te kampanje naslovna je tužba protiv američkog predsjednika za povredu habeas corpusa.

Iskusni istočnonjemački režiser Dresen tu je liberalno-romantičnu priču osvježio time što ju je postavio kao komediju o sudaru karaktera. Rabiye - koju glumi TV komičarka Meltem Kaptan - glasna je, debela, nametljiva, puna apetita za život, naivno uporna i potpuno neobrazovana. Kad se cijela stvar dogodi, ona pojma nema da postoji Guantanamo. Rabiye je ocrtana kao hodajući stereotip iz antiimigrantskog butika: napadna je i glasna, krši pravila, vozi u jednomjernoj ulici u suprotnom smjeru, u odvjetnikov ured donosi svu silu hrane pa mu čak o radni stol objesi amulet za sreću. Odvjetnik Docke (Alexander Scheer) sušta je suprotnost. On je savršeni miks hanzeatskog protestantizma i liberalne političke korektnosti - suhi, šutljivi biciklist koji se svaki put užasne kad Rabiye na semaforu prođe kroz žuto. Strpljivi Docke, međutim, pet godina burgija za spas mladića kojeg nikad nije vidio, boreći se istodobno da ga izbavi od Guantanama, ali i od nastojanja Njemačke da ga nakon oslobođenja spakira u Tursku. Pri tome Docke i Kurnaz dospiju do Washingtona, Capitol Hilla, Vrhovnog suda (u kojima se dio filma snimao), ali čak i do Hollywooda. Jedan od likova u filmu fiktivna je holivudska zvijezda Tim Williams koji lobira za Kurnaza i financira kampanju.

Andreas Dresen (1963.) redatelj je koji nije nepoznat hrvatskoj publici: film "Pečenjarnica" 2002. mu je nagrađen u Motovunu, a prije nekoliko godina bio je gost ZFF-a koji mu je prikazao retrospektivu. Dresen je vjerojatno najvažniji režiser današnje njemačke kinematografije koji je po podrijetlu "Ossie": odrastao je i završio filmske škole u komunističkom DDR-u. Veliki dio njegova rada sastoji se od filmova s temama koje se tiču DDR-a: dobar je primjer "Gunderman", biografija istočnonjemačkog kantautora i suradnika Stasija koji je u Hrvatskoj dostupna na HBO-u. Također, Dresenovi su filmovi najčešće hiperrealističke drame s realističkim ambijentom i glumom i mikropričama iz običnog života. Čini se da je Dresenu trebala promjena - film o kojem neće biti niti DDR-a, niti njegova uobičajenog stila. Upravo suprotno: napravio je pravu glumačku komediju s puno karikature i satiričkog pretjerivanja.

Rezultat nije uvijek savršen - film nas koji put zagrebe naivnošću ili stilskom kvrgavošću. No, "Rabiye Kurnaz" ima nešto što je za komedije ključno: film je doista zabavan.