DOBITNICA 'SRCA SARAJEVA' ZA NAJBOLJI DOKUMENTARNI FILM

Moja potraga za istinom o djedovom zatočeništvu na Golom otoku

 Boris Kovačev / Cropix
Mlada zagrebačka producentica otkriva pozadinu nastanka svog filmskog prvijenca

Tiha K. Gudac (32), diplomirana producentica koja je za svoj redateljski prvijenac osvojila Srce Sarajeva, ime nije dobila slučajno - u njezinoj se obitelji vrijeme dijelilo na ono prije kada 'dede' nije bilo, ali o tome se nije izgovarala ni riječ i ono poslije. Sada sa 32 godine Tiha K. Gudac dobila je nagradu za dokumentarni film Goli, u produkciji Factuma, a ni to nije baš slučajno.

„Goli“ je topao i nježan 75- minutni dokumentarac koji se bavi tišinom. Obiteljski memento posvećen djedi i baki i zabranjenoj temi - djedovom zatočeništvu na Golom otoku, neizgovorenoj patnji koja je utjecala na život svih generacija njihove obitelji. O tjeskobnoj šutnji kojom su djeda i baka štitili i sebe i njih od sjećanja na zatvorske dane svjedoče pred Tihaninom kamerom članovi njezine obitelji - majka, otac i sestra i najbliži obiteljski prijatelji. Tiha u pozadini diskretno pita, kopa, istražuje, ne štedi ih, ne zaboravlja postaviti ni jedno bitno pitanje, što isprva izaziva nevjericu njezine majke - kako je Tiha može tako intervjuirati. Ali, u nevjerici je i ona sama spoznavši da je Goli otok visio iznad svega u njihovim životima pa čak i iznad idiličnih mjeseci ljetnih uživancija, kampiranja, pecanja i kupanja u Novigradu.

Intimistički dokumentarac u kojemu se nižu čisti kadrovi puni nevinih dječjih sjećanja u kojima je glavna faca 'deda' zapravo je potraga za odgovorima na pitanja koja Tiha K. Gudac nije smjela postaviti kao mala. A najvažnije - otkud dedi ožiljci po tijelu. Na odgovore je trebala čekati dvadesetak godina, a s njima je došao i niz bolnih otkrića iz obiteljske povijesti: bakin gubitak dvoipolgodišnjeg djeteta kojeg u bolnici nisu htjeli liječiti kao dijete neprijatelja režima, rođenje autoričine majke, bebe teške samo 1,30 kilogram, kao posljedica batinanja bake u trudnoći i prisile da se odrekne muža…

Odgovore nije stigao dati djeda, koji je umro 1992. godine, nego novine.

„Triger za film mi je bio novinarski članak u kojemu su bili poredani prijatelji moje obitelji, ljudi koji su mi bili bliski toliko da sam ih zvala teta i stričevi. Dolazili su k nama doma na ručkove i kartanje. Šok je bio otkriće da su oni Golootočani, jednako kao i moj deda. Znala sam tek to da je deda bio u zatvoru i doživio grozne stvari.“, priča Tiha K. Gudac.

Ti ljudi u novinama bili su Vera Winter i likovni umjetnik Alfred Pal, jedan od prvih zatočenika Golog otoka i 'dvomotorac', kako su u zatvorskom žargonu nazivali one koje je partija pustila kući pa opet vraćala jer je preodgoj bio neuspješan.

Čim je tekst objavljen Tiha je s majkom otišla teti Veri:

„Pitali smo je: pa dobro, je l' to istina da ste svi vi bili tamo zajedno. Ona je nazvala strica Pala i rekla mu: ovdje Marijanova mala, hoćemo li joj ispričati.“, prisjeća se Tiha početaka snimanja filma na kojemu je radila punih šest godina.

Njih dvoje su pristali skinuti veo s tajne o Golom otoku, ali uz opasku tete Vere: „ispričat ću ti to jednom i nikad više.“

To je i razlog zbog kojeg je film „Goli“ imao, priča Tiha, sasvim atipičan proces produkcije i bio više puta prekidan zbog pomanjkanja novaca: „Jednostavno sam morala uzeti kameru u ruku, iako nisam ni prijavila projekt HAVC-u. Odmah sam otišla kod Nenada Puhovskog, koji je rekao da će me poduprijeti kao producent i dao mi je opremu. Snimili smo intervjue s tetom Verom i sa stricom Alfredom, s njima nitko nije mogao tako intimno pričati osim mene jer su bili dio istog, moga kruga, to je naša priča. Od ljudi s kojima sam razgovarala saznala sam da je 'deda' htio da njegovi unuci saznaju istinu, ali za života nam je nije mogao sam ispričati.“

I Vera Winter i Alfred Pall izgledaju čudesno dobro i veliko i kad pričaju o najstrašnijim detaljima zatvorske torture, perverznosti sustava koji je zatvorenike pretvarao u mučenike i mučitelje. A Tihin djeda epski, ili kako je to Tiha u filmu okarakterizirala - živim u obitelji jakih osobnosti. Od takvog su materijala i preci: prabaka je bila travarka i u Muzeju grada Zagreba njezino se ime, Marijana Fučkan, spominje u grupi posljednjih spaljenih vještica u Zagrebu 1751., pradjed Slavko Fučkan bio je jedan od suosnivača gombaškog (hrvačkog) saveza, trostruki prvak i jedan od rijetkih preživjelih ljudi, kad se petnaestica stropoštala sa zagrebačkog Mirogoja i izazvala groznu tragediju, a on je s majkom uspio iskočiti iz jurećeg tramvaja, u zanosu je nakon Drugog svjetskog rata poklonio vilu u Maksimiru novoj državi. Tiha je taj podatak preskočila u filmu.

Film je složen, tumači Tiha K.Gudac, „ kao priča koja ide od točke a do b, razgovori su složeni tako da gledatelj zajedno sa mnom i likovima: mamom, sestrom, tetom Verom i stricom Palom, prođu jedan luk; od nepoznavanja, otpora prema otkrivanju naše kolektivne prošlosti i bolnim sjećanjima do točke razumijevanja i prihvaćanja. Neobično je reći da priča o golootočkom naslijeđu može imati sretan kraj, ali ga ima. U našem slučaju, naš deda je za nas, nakon svega što je prošao, uspio biti samo deda koji nam je pružao ljubav. Znam što je bio njegov iskonstruirani „krimen“, ali se time nisam bavila, to nije bitno, bio je, kao i većina, žrtva paranoje, optužen bez suđenja. Bilo je dovoljno da netko u tebe upre prstom, a u toj paranoji je velik broj ljudi bio prisiljen u nekoga uprijeti prstom da bi spasili sebe. Ili, kako to Pall u filmu kaže: to je bilo vrijeme u kojemu jedni slamaju druge i moraju odlučiti što će sačuvati - obraz ili guzicu. Puno je ljudi skupo platilo svoju odluku da čuvaju obraz, ali izvukli su se: preživjeli su. Poslije su se mučili da ponovo izgrade sposobnost da budu normalni ljudi i da pruže ljubav svojoj djeci i unucima. Puno je ljudi na ovim prostorima imalo neki svoj Goli otok i zato mislim da je bilo bitno ljudskoj patnji dati ljudsko lice. Moj film je mala priča o jednom čovjeku i ljudima koji su ga voljeli.“

Politički kontekst, Titov progon političkih neistomišljenika nakon sukoba s Informbiroom u filmu je sveden na minimum; tek toliko da ga mogu razumjeti i ljudi izvan ovog prostora. O tome Tiha kaže: „Arhiva o Golom otoku ne postoji. Kad sam ušla u Državni foto arhiv, nisam ni uspjela izgovoriti otok, a već su mi s vrata rekli: nema, ne postoji… Navodno je ta građa pripala Srbiji i zatvorena je, i dalje se smatra problematičnom. “

Unatoč solidnoj količini prolivenih suza u filmu, i glasno izgovorenoj majčinoj strepnji da će publici biti vidljivi kao obitelj obilježena traumom, ovo je film koji slavi život. Samo netko tko je uspio prevladati svoju nesreću mogao je postati dobar i pažljiv deda i utjecati na svoju unuku toliko da će ona jednog dana poželjeti ispričati priču koju on sam nije mogao.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. studeni 2024 22:22