Može li velika hit predstava postati domaći filmski blockbuster

Tomislav Mršić baš nije veliki poklonik kazališta, ali je na preporuku znanaca pošao pogledati “Kauboje” u zagrebački Exit. Odmah su mu se dopali karakteri koje su glumci profilirali i njihova energija na pozornici, no na kraju prvog čina smatrao je da bi bilo posve dovoljno kada bi se napravila snimka predstave. Njegova životna družica Suzana Pandek, šefica tvrtke Kabinet, specijalizirane za izradu reklamnih spotova, pogurala ga je u pravom smjeru: kakva televizijska snimka predstave, ovo je materijal za pravi film!

“Kauboji” su tako postali igrani prvijenac filmaša koji se dosad iskazao kao vrstan redatelj dokumentaraca. Rođen je 1972. u Zagrebu, u obitelji koja je već bila zaražena filmom: otac Tvrtko Mršić obavljao je posao asistenta snimatelja na komediji Kreše Golika “Tko pjeva zlo ne misli”, a njegova je buduća supruga statirala u jednoj sceni.

Nije upisao režiju

Sin Mršić namjeravao je 1991. upisati režiju na zagrebačkoj Akademiji, ali je pretpostavljao da nema previše šansi položiti prijemni ispit, a kako mu je hitno trebala potvrda fakulteta zbog odgode služenja vojnog roka u JNA, radije je upisao novinarstvo na Fakultetu političkih nauka. Kraće je vrijeme radio u Vjesniku u sportskoj rubrici, ali se zahvaljujući očevim znancima prebacio na televiziju i tamo kružio od dječjeg do obrazovnog programa.

Javio se na natječaj Zagrebačke banke za dokumentarni film, dobio 10 tisuća kuna za projekt o napuštenim otocima Vele i Male Srakane pokraj Lošinja, angažirao oca kao snimatelja i poslije nagovorio urednika dokumentarnog programa Miroslava Mikuljana da mu omogući završiti film, jer se prvotna subvencija brzo istopila. Tako je nastao dokumentarac neobična naslova “Šala nije na liniji 310”, koji je 2001. na Danima hrvatskog filma nagrađen Oktavijanom za najboljeg debitanta. Kada je naredne godine dobio i nagradu za najbolji kratki dokumentarni film, već su ga počeli ubrajati među mlade perspektivne hrvatske redatelje.

Upoznao sam ga u to vrijeme. S Deanom Šošom pripremao je dokumentarac “Pula povjerljivo” u produkciji filmskog poduzeća Vedis Veljka Krulčića i pozvao me kao jednog od sugovornika. Snimalo se u Društvu filmskih radnika na Britanskom trgu, a po poziciji kamere i načinu osvjetljenja prostora bilo je jasno da imate posla s ambicioznim tipom. Film je trebao biti prikazan na zatvaranju pulskog festivala, ali je većina sudionika toliko blatila tu smotru da su ga gurnuli u prateći program. Mršić se zbog toga nije osobito uzbuđivao, tada je već imao solidnu televizijsku karijeru, a najviše je uspjeha imao s dokumentarcem “Slučajni sin”, koji je režirao s kolegom Robertom Zuberom.

Bit ćete iznenađeni

Ukoliko ste gledali predstavu, bit ćete u prvi mah iznenađeni s filmskim “Kaubojima”. U prvom činu, naime, predstavljaju se likovi gubitnika koje redatelj (pravi redatelj i autor komada Saša Anočić) tjera da postanu glumci te ih pritom nesmiljeno kinji, a u drugom se odigrava sama predstava. Mršić je u dogovoru s Anočićem razigrao prvi čin, postavio ga u realne prostore, dopunio biografije postojećih i dodao nove likove. Sama predstava je gurnuta u završnicu i ne traje predugo. Kada ogledate film, bit će vam jasno da je u pitanju nova cjelina, koja je samo inspirirana komadom. Zanimalo me je li Mršić od samog početka namjeravao zadržati sve glumce iz predstave. Naime, osim Rakana Rushaidata, Živka Anočića i Radovana Ruždjaka nitko od njih nije imao osobitog filmskog iskustva. Ispalo je da oko toga nije bilo dvojbe. Iako je Saša Anočić autor teksta, svaki od njih unio je poprilično vlastite osobnosti u profiliranje svoga lika, tako da su s njime srasli i nije bilo govora o tome da ih se zamijeni nekim drugim glumcem. Tijekom snimanja nije čak bilo ni prevelikih problema da se kazališna gluma prilagodi prohtjevima filma.

Filmski su “Kauboji” dobili potporu Hrvatskog audiovizualnog centra od 2,8 milijuna kuna, izdvojeni su i na sarajevskom CineLinku kao jedan od najboljih projekata u regiji, a HRT je pristao biti koproducent, pa je osim plaća svojih zaposlenih (među kojima je i Mršić) i dogovorenog marketinškog prostora uložio i izvjesnu svotu novca (što posljednjih godina baš ne običava).

Za direktora fotografije Mršić je odabrao Predraga Dubravčića, koji je krajem osamdesetih diplomirao kameru na zagrebačkoj akademiji i zatim se zaputio u Ameriku. Namjeravao se tamo baviti fotografijom, no shvatio je da će se lakše probiti kao snimatelj. Potpisao je niz zapaženih kratkih igranih filmova, a u nas uglavnom radi reklame. Mršić je zapazio njegov način rada dok je snimao spotove u Kabinetovoj produkciji i procijenio da bi dva debitanta na cjelovečernjem igranom filmu mogla dobro surađivati: redatelj, naime, nikad nije radio s glumcima, a njegov direktor fotografije nikad nije morao ujednačavati svjetlo u tolikom broju prostora. Najviše su se natezali oko scena pušenja: Dubravčić nije htio biti za kamerom kada bi glumac držao cigaretu, pa bi samo pripremio kadar, a posao je obavio njegov “šarfer”.

Provincijski gradić u “Kaubojima” sastavljen je iz različitih lokacija u motelu Zagreb kraj Bundeka, Ivanić-Gradu, Kutini i Sisku. Mršić je htio prostor koji nema nikakva obilježja modernizma, “cijepljen je od kulture”. Ispalo je da je najviše problema bilo sa radnim vremenom glumaca. Naime, “Kauboji” su postali hit u Exitu 2008., tada su dobili nagradu Hrvatskog glumišta kao najbolja predstava, a Saša Anočić kao najbolji redatelj. U međuvremenu je Anočić postao ravnatelj kazališta Trešnja i povukao u njega sve glumce iz “Kauboja” osim svog brata Živka, što se pokazalo kao problem kada je trebalo napraviti plan snimanja, jer je netko uvijek imao predstavu.

Ružni krajolici

Što je bilo najskuplje? Ne biste vjerovali, četiri strane pjesme za koje su regularno otkupljena prava. Film počinje zanosnom “Summer Wine”, koju pjevaju Nancy Sinatra i Lee Hazlewood , no tradicionalnu “The Wayfaring Stranger” čut ćemo u izvedbi naših glumaca: Mršić je htio Johnnyja Casha, ali dobio je odgovor da hrvatski film za to nema novaca.

Po sudu mnogih, „Kauboji“ su najveća atrakcija pulskog festivala. Stižu na repertoar u listopadu, gdje bi trebali proći izvrsno, jer im je reklamna kampanja podjednako efektna i dugotrajna kao što je bila i ona za Brešanovu ‘Svećenikovu djecu’. Pitam Mršića što se dogodilo s njegovim projektom o Miši Kovaču. Film će svakako biti snimljen, ali zasad ništa od toga, jer Mišina supruga Lidija, koja je pjevačeva jedina veza s javnošću, odbija komunikaciju. Mršić upozorava da je u pitanju skup projekt, koji će se odigravati između 1955. i 1999. godine, pjevač je za njega bio jako zagrizao i rekao mu: „Samo nađi nekog malog koji dobro izgleda, glas će ionako biti moj“, a scenarij na kojem surađuje i Šoša - gotovo je završen. „Bit će to rock'n'roll priča s nešto lakšim melodijama“, tvrdi Mršić, „ali bez Mišinog sudjelovanja ne želim se u nešto takvo upustiti“.