'SAMO JEDNOM SE LJUBI'

Najbolji hrvatski film osamdesetih od bunkera je spasio Ivica Račan

Miki Manojlović i Vladica Milosavljević nezaboravno su utjelovili nesretne, fatalne ljubavnike, balerinu i partizanskog zapovjednika

Koncem 1970-tih i početkom 80-tih godina, u jugoslavenskom, pa i u hrvatskom filmu, vodeće je pozicije zauzela jedna nova redateljska generacija. Nakon što je početkom sedamdesetih razbijen “crni val” i nakon što je dobrim dijelom sedamdesetih domaći film stagnirao, iza godine 1975. u kina su počeli dolaziti filmovi novog naraštaja autora koji je od “crnovalovaca” preuzeo socijalnu kritičnost i političku oštricu, ali su osim toga težili zanimljivom pripovijedanju. Skupini autora zajedničko je bilo da su svi studirali na slavnoj praškoj akademiji FAMU - tada, a i sada jednoj od najboljih filmskih škola u Europi. Od češke škole preuzeli su atraktivnost, dopadljivost, humor. Od američkog filma žanr, a od domaće tradicije političnost. Dio tih režisera - poput Gorana Markovića, Srđana Karanovića i Rajka Grlića - bio je povezan i osobno i prijateljski, a često su surađivali jedan drugom na projektima. Zvali su ih skupnim imenom Praška škola.

Nedosežan cilj

Rajko Grlić (Zagreb 1947) najznačajniji je hrvatski predstavnik Praške škole. Dijete ugledne ljevičarske intelektualne obitelji, sin profesora estetike na zagrebačkom sveučilištu, Grlić je FAMU upisao kao istaknuti kinoamater i tijekom 70-tih i 80-tih se izdvojio kao najuspješniji tadašnji domaći režiser. Filmovi su mu uz par iznimki bili vrlo gledani, dva su mu filma igrala u Cannesu, što je za današnje domaće režisere nedosežan cilj. Drugi od njih - “Samo jednom se ljubi” - obično se smatra i za najbolji Grlićev film, pa i za najbolji hrvatski film osamdesetih godina.

“Samo jednom se ljubi” temeljio se na neobjavljenim dnevničkim zapisima koje je redatelju ustupila nekadašnja balerina, a kasnije koreograf zagrebačkog HNK Ruža Jurković. Film se bavi melodramskom, zabranjenom ljubavi u kontekstu poslijeratne Hrvatske sredine 1940-ih godina.

Cenzorska afera

Junak filma je Tomislav ( Miki Manojlović), bivši partizanski zapovjednik koji dolazi u svoj rodni grad kao pobjednik i vladalac. U poratnoj euforiji, on upozna balerinu Bebu ( Vladica Milosavljević), djevojku iz bogate buržoaske obitelji koja prezire novi sustav i sanja o bijegu i baletnoj karijeri na Zapadu. Dvoje junaka postanu prvo cimeri, potom ljubavnici, pa supružnici. Tomislavu ta erotska strast proizvede samo probleme jer ga komunistički drugovi zbog nje sumnjiče, a serija ekscesa koje počini u konačnici će ga dovesti do psihijatrijske bolnice. Istodobno, partijska vrhuška kojoj pripada ( Mladen Budišćak, Zijah Sokolović) sve se više uhljebljuje, ulazi u tuđe vile, živi lagodno i poprima obilježja onog što će Milovan Đilas nešto kasnije nazvati “Novom klasom”. U finalu filma, politički razočaran i duševno skršen, patrijarhalni Tomislav osuđen je na to da ga Beba hrani plesanjem u noćnom klubu. Jedne večeri on ulazi u klub i - dok Ivo Robić pjeva “Samo jednom se ljubi” - puca sam sebi u usta. Grlić i ekipa film su počeli snimati u lipnju 1980., mjesec dana nakon smrti Tita i njegovog velebnog pogreba. Po dovršenju, “Samo jednom se ljubi” bio je predmet cenzorske afere.

Kopija za Cannes

Početkom 1981, kad je film dovršen, Jadran film je organizirao internu projekciju za partijski i policijski vrh pošto se pročulo da je film politički neprihvatljiva sadržaja. Projekcija je protekla vrlo neugodno. Grliću je kasnije rečeno da neko vrijeme ne putuje nigdje, a negativ je filma privremeno zaplijenjen. Ali, Grlić je unaprijed napravio dvije kopije, jednu poslao sestri u Pariz i prijavio film na canneski festival, na kojem je tri godine prije sudjelovao s “Bravo maestrom”. Kad je koncem proljeća Cannes objavio da je film uvršten u pobočni službeni program Certain regard, zagrebački je tisak, neupućen u sudbinu filma, vijest objavio na sva zvona i s puno entuzijazma. Oficijelni Zagreb sad je trebao donijeti političku odluku da li stati iza “disidentskog filma” ili izazvati inozemnu cenzorsku aferu. Kao spasitelj filma tada se pojavila glumica Semka Sokolović Bertok. Ona je tad kartala bridž s mladim komunističkim rukovoditeljem zaduženim za kinematografiju, Ivicom Račanom. Nagovorila ga je da organizira novu internu projekciju za partijski vrh na kojoj je, među ostalima, bila i Ema Derossi-Bjelajac.

Dokaz slobode

Grliću je naloženo da čeka ispred dvorane Croatia filma, u drvoredu platana u današnjoj Hebrangovoj ulici. Nakon projekcije, tamo mu se pridružio Račan i predložio mu kompromisno rješenje. Po Račanovu prijedlogu, film će ići u distribuciju, ali u pokrajnja, manje strateška kina. Na koncu su se tadašnji partijski funkcionar za kulturu i redatelj nagodili da će film ipak igrati u središnjem kinu Zagreb te da će biti prikazan u Puli, ali tamo neće dobiti glavne nagrade. Isto tako, u Cannesu će biti prikazan kao službeni jugoslavenski predstavnik.

Samo u Zagrebu, film je vidjelo 100.000 ljudi. U Cannesu je film doživio hvalospjeve kritike. Positif, Nice Matin i Le Monde film su nazvali “ otkrićem festivala”, poljski Ekran “moralnim pobjednikom”, a Frankfurter Allgemeine Zeitung “izuzetnim i erotski odvažnim” filmom. Vlast u Zagrebu osobito je zadovoljilo što su poneki recenzenti ljevičarskih novina isticali kako je “Samo jednom se ljubi” dokaz slobode stvaranja u zemljama iza Željezne zavjese. Dopunski poen jugoslavenski je režim dobio time što je film gotovo puno desetljeće bio zabranjen u SSSR-u. Ono što u povijesnom kontekstu Grlićev film čini zanimljivo modernim, jest režiserov spoj melodrame i političkog filma. Melodramu se dugo smatralo, a i danas katkad smatra eskapističkim, “ženskim” žanrom, premda su klasične melodrame poput onih D. Sirka često tematizirale ozbiljna pitanja društva, obitelji, ekonomije, rasnih odnosa.

Tijekom 70-tih, politička melodrama predmet je zanimanje niza filmaša, pogotovo njemačkih, a “Samo jednom se ljubi” u tom smislu možda ponajprije podsjeća na R. W. Fassbindera - velikog fana Douglasa Sirka - čiji “Život i brak Marije Braun” također završava - samoubojstvom. Kako svaka melodrama podrazumijeva i važnost glazbe, ne čudi što film čak i u naslovu nosi slavni Robićev šlager.

Hit Ive Robića

Grlića nije smetalo što je šlager antidatiran (nastao je tek 1956.). Naime, Robićev pop-hit u neku je ruku bio i ostao simbol “omekšavanja” jugokomunizma, njegovog otvaranja prema potrošačkoj kulturi i zapadnom stilu života. Tako je motiv Robićevog hita u filmu u dvostrukoj funkciji: on je i lajtmotiv erotske strasti glavnih junaka, ali i simbol političkih promjena koje su Tomislava - tvrdokornog komunističkog puritanca - izbacile niz štenge povijesti. Tu vezu melodramskog i političkog Grlić je izveo s dojmljivom režiserskom vještinom, snimivši film koji je bio i ostao popularni klasik hrvatske kinematografije.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 21:04