NAJSVJEŽIJI ADUTI JAVNE TELEVIZIJE 'Novi Dnevnik je predug, a serija Crno-bijeli svijet zasad nije oduševila'

Kada nemaš što reći, ne govori dugo, pravilo je koje su, na žalost, ignorirali HRT-ovi „informativci“ kada su se odlučili mijenjati središnji Dnevnik. Kako ih ni dosad nije krasio deficit minuta, nego manjak ideja, umjesto ljekovitog skraćivanja emisije s 30 na 15 minuta, razvukli su je na sat vremena, pa je davež od 19.30 do 20 zamijenjen davežom od 19 do 20 sati u kojem su se, čini se, pomalo neugodno osjećali čak i Đurica Drobac i Sanja Mikleušević-Pavić – uredničko-voditeljski par prvog produženog Dnevnika, piše TV kritičar Slobodne Dalmacije Vladimir Matijanić.

O outfitu cijelog projekta pisat će se danima; ovdje ćemo se, stoga, samo razočarati saznanjem da su redizajniranu središnju-informativnu emisiju HRT-ovci otvorili ubij bože netelevizično – naime, rezultatom ankete po kojoj 70 posto građana podržava reforme i bolne rezove. Kakve reforme i rezove, nije objavljeno, ali se zato prvih petnaestak minuta pjenilo od fraza iz liberalnog katekizma. Uz parole o nužnim reformama, nekoliko je puta spomenut i konsenzus što je svakako lakše nego prirediti barem jednu pravu ekskluzivu.

'Crno-bijeli svijet'

Možda su silne najave nerealno povećale očekivanja, možda nije korektno suditi na temelju prve epizode, ali ni Crno-bijeli svijet, dramski adut HRT-a čije je emitiranje započelo sinoć, odmah nakon novog Dnevnika, ne izgleda vrijednim žrtvovanja večernje šetnje. Jahanja nostalgije ne manjka, osamdesete će nam se, s vremena na vrijeme, vraćati u raznim obličjima, a skoro proljeće nikad se neće reprizirati.

Prva epizoda bila je previše plakatna, dramaturški isforsirano opisivanje epohe gotovo je pojelo fabulu, umjesto razvoja radnje autorima je važnije pokazati kako su se slušale ploče, odlazilo u vojsku i živjelo s nestašicama. Ako se to htjelo, dokumentarna je forma kudikamo zahvalnija. Ako se to nije htjelo, onda se, zasad, promašilo. Čekamo tko će pokazati jače adute: serija ili proljeće. Zasad tipujemo na potonje.

'Ubojstva u Titovo ime'

Ubojstva u Titovo ime, dokumentarac njemačkih autora Philippa Grüla i Franka Hoffmana, imao je zadaću privući pažnju najizdržljivijih koji ni nakon prethodno opisanog nisu odustali od HRT-a.

Valja nam podržati svaki pokušaj rasvjetljavanja zločina iz bliže i dalje prošlosti, te se ponadati da će ovo – unatoč brojnim propustima - biti poticaj domaćim dokumentaristima za slične i bolje projekte. Tema ne manjka, uz sve manje zaboravljene zločine komunizma, tu su i sve zaboravljeniji zločini postkomunizma.

Žrtve poput Krivokuće, Paradžika, Kraljevića, Levara, Reihl-Kira, obitelji Zec i Gašparević... vape za dobrim dokumentarcima, piše Vladimir Matijanić u Slobodnoj Dalmaciji .