Nakon dodjele u Berlinu koga briga za europske Oscare? Nominiraju se stari filmovi i rade se dosadne priredbe

ZAGREB - Organizatori 24. po redu dodjele Europskih filmskih nagrada pobrinuli su se za publicitet: priredbu u golemom berlinskom Tempodromu (dodjela se svake druge godine održava u njemačkoj metropoli, a u ostalim terminima gostuje diljem Europe) pratilo je 150 akreditiranih novinara, 30-ak fotoreportera vrebalo je uz crveni tepih na djelitelje nagrada, poznate filmske face, a poslije je organiziran ultra party, na kojem je DJ bio njemački redatelj Fatih Akin, specijalist za takvu vrstu zabave.

Priredbu ste mogli gledati uživo na web stranici europeanfilmawards.com, a i stotinjak zemalja otkupilo je prava za prijenos ili snimku dodjele.

Silan elan

Unatoč velikim troškovima uloženim u taj spektakl stekao se dojam da se široj javnosti i dalje fućka za mišljenje dvije i pol tisuće filmskih profesionalaca, koliko ih danas broji Europska filmska akademija. Na portalima na kojima je objavljena vijest o dodjeli nagrada rijetko ćete naići na poneki komentar, a sve se svodi na naslov: “Melankolija trijumfirala!” Pa što?!

Nakon duljeg razdoblja letargije, prije desetak godina šefovi Akademije dobili su silan elan i odlučili konkurirati Oscaru: dodjele nagrada postajale su sve svečanije, a glumačkih zvijezda na sceni i u publici bilo je na svakom koraku. Ipak, to očito nije bilo dovoljno.

Gledatelji televizijskih prijenosa žalili su se da je priredba predugačka i beskrajno dosadna: tko bi je jednom odgledao, odmah bi shvatio koliko je truda i invencije uloženo čak i u najgori i najneduhovitiji oskarovski show.

Nije sve međutim u priredbi. S malo kreativne energije i dobrim timom i dodjela Europskih filmskih nagrada mogla bi postati super priredba. Uostalom, Ricky Gervais je Englez, dakle Europljanin: dajte mu da se jedne godine sprda s europskim filmskim fondovima koji se razbacuju novcem kako im se prohtije, pa ćete dobiti satiričnu senzaciju koja će zasjeniti njegovo već legendarno vođenje dodjele Zlatnih globusa!

Krivi tajming

Puno je veći problem u tome što Europske filmske nagrade imaju krivi tajming, daju završni naglasak na nešto o čemu se dotad odlučivalo u bezbroj navrata. Ove se godine stekao dojam da Danska ima najvažniju kinematografiju u Europi, jer je ta zemlja dobila nagrade za najbolji film (Melankolija) i najbolju redateljicu (Susanne Bier). U redu je što je film Larsa von Triera nominiran i što je pobijedio, no nagrada Susanne Bier čini se problematičnom. Pa taj je film igrao u Danskoj još u ljeto 2010. godine, a Danci ga nisu htjeli nominirati, jer su prvo jurišali na Oscare.

Isti je slučaj i s “Kraljevim govorom”. To je zapravo engleski film koji se još prošle jeseni povlačio po američkim festivalima kako bi skupio što više poena i našao se u konkurenciji za Oscara. Ove godine taj se film natjecao za Europsku filmsku nagradu za najbolji film i, naravno, nije je dobio, jer članovi Europske filmske akademije preferiraju “art”, a ne “tople ljudske priče”, međutim, bar se utješio nagradom publike.

Europskim filmskim nagradama nedostaje i marketinško pozicioniranje favorita, koje je tako važno kod Oscara. Eto, sad odjednom ispada da bi drugi dio “Harryja Pottera i darova smrti” mogao biti, prvi put u povijesti tog serijala, nominiran za Oscara za najbolji film, jer je kompanija Warner Bros. napokon odlučila u potpunosti stati iza svog proizvoda, pa ga oglašava gdje god stigne.

Još je zanimljiviji primjer filma “The Artist” francuskog redatelja Michela Hazanaviciusa, koji se odigrava u sumrak nijemog filma i u kojem se ne izgovori niti jedna riječ: američki ga mediji pumpaju tako efektno da jedva čekate da ga pogledate, no taj se provukao kroz Europske filmske nagrade potpuno anonimno i dobio tek utješnu nagradu za najbolju glazbu.

Sudbina unije

Europska filmska akademija nominira filmove kojima je odavno istekao rok trajanja, a s onima friškima ne zna što bi. Naravno, Američkoj je akademiji lakše, jer se tamo sve orkestrira iz jedne jedine zemlje (iako se signali iz svijeta itekako osluškuju), dok je u Europi riječ o nekoliko jakih filmskih središta koja nikako da se dogovore o primatu. Ne odgovaraju im, dakako, ni govorkanja o skorom raspadu Europske unije.

Europska filmska nagrada trenutačno ima sve odlike “europudinga”: ta kovanica označava velike europske filmske koprodukcije, u kojima sastavni dijelovi ne uspijevaju podariti cjelini poseban začin, nego je pretvaraju u bljutavu smjesu. Šteta! Novaca ima, ideja nema, no to je često slučaj kada je europski filmski biznis u pitanju.