NAPOKON U KINIMA NOVA VERZIJA KULTNOG FILMA STRAVE Junakinja 'Suspirije' je balerina koja i ne sluti da je njezina škola tajno okupljalište vještica

Sedamdesetih godina razmjerno smo uredno pratili opus majstora giallo horora Darija Argenta. Trebalo je jedino otkrivati što se krije iza domaćih naslova, jer tko bi znao da je “Tajna crne rukavice” zapravo “Ptica s kristalnim perjem”, a “Tajna napuštene kuće” “Duboko crveno”. Već je tada slovio za vrhunskog stilista, surađivao je i sa Sergiom Leoneom na scenariju njegova epskog vesterna “Bilo jednom na Divljem zapadu”, no kad je snimio svoj komercijalno najuspjeliji film “Suspiria” (1977.), naši distributeri nikako da ga uvezu. U čemu je bio problem, je li ih zbunjivao naslov (na latinskom “Uzdasi”), poneki grozni prizor (a nije ih bilo previše) ili zakučasta radnja - tko bi znao.

Svakako je bilo frustrirajuće čitati hvalospjeve filmu po stranim magazinima, a ne moći ga pogledati. Poslije su se pojavila VHS i DVD izdanja, no što smo zapravo propustili, doznali smo tek prije dvije godine, kad se pojavila 4K restauracija “Suspirije”. Ona je, naime, snimljena kao jedan od posljednjih tehnikolor-filmova i tek smo sada mogli kako dolikuje procijeniti vizualni vatromet kojem nas je Argento podvrgnuo: svodovi, podovi i fasade bili su jarko crveni, kričavo zeleni i tirkizni (Luciano Tovoli jedan je od najvažnijih talijanskih direktora fotografije), a svemu je tome bučna glazba grupe Goblin (u čijem je skladanju sudjelovao i redatelj) davala nadrealni dojam. Bit će da su David Lynch i Nicolas Winding Refn bili jako pažljivi gledatelji filma u kojem je forma bila u prvom planu, a fabula marginalna.

Dugogodišnja opsjednutost

Jedan od ranih poklonika “Suspirije” bio je Luca Guadagnino, tvrdio je da ga to ostvarenje opsjeda već tri desetljeća, ali tek je 2007. (upravo je snimio svoj prvi - u pravom smislu te riječi - komercijalni film “Melissa P.”, ekranizaciju bestselera maloljetne prostitutke) obznanio da bi napravio novu verziju. U međuvremenu je snimio i svoje uspješne art-filmove “Ja sam ljubav” (2009.) i “Rasprskavanje” (2015.), u potonjem je otkrio svoju novu muzu Dakotu Johnson (prva mu je bila i ostala britanska glumica Tilda Swinton), kći Dona Johnsona i Melanie Griffith, koja je u pauzama snimanja trilogije “Pedeset nijansi sive” počela učiti balet. Junakinja Argentove “Suspirije”, koju glumi Jessica Harper iz “Fantoma raja” Briana De Palme, ambiciozna je američka balerina na usavršavanju u Njemačkoj, negdje u Freiburgu, ali i ne sluti da je njezina škola tajno okupljalište vještica.

Poslije je Dakota prešla na cjelodnevno vježbanje, što se oduljilo, jer je produktivni Guadagnino usput završio svoj najuspješniji film “Skrivena ljubav” (“Zovi me tvojim imenom”), nominiran za četiri Oscara (nagradu je potvrdio jedino scenarist, veliki britansko-američki redatelj James Ivory), i tek zatim prionuo na “Suspiriju”. Scenarij je napisao njegov stalni suradnik David Kajganich (“Rasprskavanje”) prema originalnom predlošku Argenta i njegove tadašnje partnerice Darije Nicolodi (Asia Argento njihova je kći), što je čudan odabir jer se njemu prethodni film nije sviđao, no više je zanimanja pokazao za poetsku prozu Thomasa de Quinceyja iz 1845. “Suspiria de Profundis”, koja je nadahnula i Argenta.

“Njemačka u jesen”

Gudagninova “Suspiria” prikazana je lani na venecijanskom festivalu i poprilično je podijelila publiku i kritičare. Teško je zamisliti dva različitija filma. Argentov kao da je nastao izvan vremena i prostora, čak je jedna horor-scena, unatoč tome što bi se trebala odigravati u Njemačkoj, snimljena u imitaciji starorimske arhitekture. Guadagninov je film u tom pogledu krajnje precizan, vrijeme je “Njemačke u jesen”, sveopćeg lova na teroriste, koji su upravo oteli putnički zrakoplov u Mogadishuu kako bi ishodili puštanje iz zatvora članova grupe Baader-Meinhof. U još podijeljeni Berlin, prožet političkom histerijom, stiže mlada Amerikanka Susie Banyon (Johnson), koja voli balet, ali ga nikad nije plesala te se prijavljuje u plesnu školu koju vodi madame Blanc (Tilda Swinton). Nekim čudom prolazi audiciju, umjetničkoj ravnateljici svidjela se njezina energija i čak dobiva glavnu ulogu u predstavi koja se upravo priprema.

Ponešto je u ta dva filma podudarno, pa i činjenica da je prva “Suspiria” prikazivana upravo u vrijeme kada se nova verzija odigrava, međutim, razlike su puno veće. Guadagninov film snimljen je u zagasitim bojama, nema tu eksplozije kolora kao kod Argenta, a i glazba Thoma Yorkea iz Radioheada puno je prigušenija nego u originalu (on tvrdi da se nadahnuo Krautrockom, ali ne baš eksplicitno). Također, u ovom filmu uistinu se pleše, kod Argenta to kao da je sporedna djelatnost, a u jednoj od najneugodnijih scena, postignutih paralelnom montažom, Dakota Johnson svojim pokretima potpuno izobličuje kolegicu Elenu Fokinu, koja se nalazi u skrivenoj prostoriji. Pritom, nova “Suspiria” zapravo i nije horor jer dok je Argento vrebao svaku priliku da uznemiri gledatelja, ovdje je teže odgonetnuti zbivanja negoli emocionalno se uzbuditi.

Princip trojstva

Najviše zbunjuje uvođenje lika psihijatra dr. Josefa Klemperera, kojega pod maskom igra Tilda Swinton, ali pod pseudonimom Lutz Ebersdorf: ona glumi još jednu ulogu kako bi se uspostavio princip trojstva, čime se Guadagnino referira na čitav Argentov opus. “Suspiria” je, naime, prvi dio trilogije posvećen demonskoj Mater Suspiriorum, “Pakao” iz 1980. referira se na Mater Tenebrarum, a “Treća majka” (2007.) na Mater Lachrymarum. Trojstvo vještica, za koje su Argentu trebala tri filma, ovdje je spojeno u jedan.

Guadagninov film krcat je referencama. U maloj ulozi Klempererove supruge Anke pojavljuje se Jessica Harper; Angela Winkler, zvijezda novog njemačkog filma, dobila je puno više prostora kao gđica Tanner (u originalu ju je igrala Alida Valli), a u glumačkoj postavi i Ingrid Caven, prva i jedina supruga Rainera Wernera Fassbindera. Drugačije nije moglo niti biti, jer je prigodom priprema za “Suspiriju” Guadagnino proučavao ključna ostvarenja novog njemačkog filma, napose Fassbinderova.

Dva različitija ostvarenja teško je zamisliti, Argentovo vas osvaja bujicom vizualnih i zvučnih senzacija te hororskim šokovima, a kod Guadagnina morate razgrtati slojeve i otkrivati komplicirane redateljske strategije. Možete ih gledati odvojeno, no ovaj drugi tako je krcat smjernicama na prvi da se kad-tad morate upoznati i s originalom.