Nasilje i golotinja koji su snažno utjecali na Jima Jarmuscha i Tarantina

Kultni japanski redatelj Seijun Suzuki (nedavno je proslavio 89. rođendan) filmom se počeo baviti kad mu je već bilo 25 godina, postavši asistent redatelja u velikoj kompaniji Shochiku.

U strogo organiziranoj japanskoj kinematografiji u tom bi statusu možda dočekao i mirovinu, da konkurentska, mala kompanija Nikkatsu nije raspisala natječaj za redatelje i angažirala Suzukija koji je već godinama asistirao priznatim filmašima.

Zapalo ga je da režira B-filmove, koji su u kinima prikazivani iza tzv. A-produkcija, žanrovske tričarije u kojima bi se publiku golicalo nasiljem i seksom (prva japanska glumica potpuno se skinula upravo u njegovom filmu). Ritam rada bio je izluđujući, snimalo se 25 dana i još tri dana bilo je rezervirano za postprodukciju, a Suzuki bi na taj način godišnje napravio tri-četiri ostvarenja: naslovi “Gola žena i pištolj” i “Smrt huliganima” sugeriraju kakvoj su publici bili namijenjeni.

Od krimića “Mladost zvijeri” iz 1963. (čiju novu verziju upravo priprema hongkonški majstor John Woo), o njemu se počinje govoriti kao o zanimljivom filmašu.

Obračun iz mjuzikla

Tony Rayns, poznati britanski specijalist za azijski film, objašnjava kako se rodio specifični Suzukijev stil: “S jedne strane, dojadili su mu rutinski scenariji koje mu je stalno servirao Nikkatsu, pa ih je mijenjao na licu mjesta, stvarajući začuđujući efekt modernizma, a drugo, bilo je važno razlikovati se od drugih redatelja iz poduzeća i stvoriti vlastito ime”.

Bilo je to doba novog vala, ne samo u Europi nego i u Japanu, Nagisa Oshima već se uvelike bavio seksom, nasiljem i besciljnom mladeži, a sve je to - u okvirima žanrovskog filma - radio i Suzuki.

U “Tokijskom vjetropiru” iz 1966. obračun među gangsterima insceniran je kao u nekom mjuziklu Vincentea Minellija, s paletom pastelnih boja, a kada je šef Nikkatsua Kyusuaku Hori prigovorio da je sve to previše ekscentrično, Suzuki je odgovorio filmom “Ožigosan da ubije”, čiju radnju povremeno zaista nije lako pratiti, a finale je bez povoda insceniran u ringu, gdje se dvojica plaćenih ubojica bore za primat.

Crna lista

Hori je Suzukiju uručio otkaz upravo u trenutku kad je tokijski Cine Club pripremao njegovu veliku retrospektivu, a kada je Nikkatsu odbio posuditi kopije, izbio je veliki skandal. Suzuki je tužio Nikkatsu, dobio izvjesnu odštetu, ali je deset godina proveo na crnoj listi, jer ga nijedna druga kompanija - iz solidarnosti prema kolegama iz Nikkatsua - nije htjela uposliti. Snalazeći se kao glumac, režirajući i za televiziju, Suzuki se vratio u velikom stilu “Ciganskim melodijama” iz 1980., za koje je dobio nagradu japanske akademije kao najbolji redatelj.

Zahvaljujući međunarodnim DVD izdanjima (prestižni Criterion objavio je pet njegovih filmova, među njima i remek-djela “Tokijski vjetropir” i “Ožigosan da ubije”), domaći poklonici azijskih filmskih dragulja imali su već prilike upoznati njegov rad, iako u nas nikad nije prikazano neko njegovo ostvarenje, ni u kinima, a niti na televizijskim kanalima. Stoga je tim odabrao vredniji ciklus od 22 Suzukijeva filma u izboru Tanje Vrvilo, koji počinje danas u kinu Tuškanac: ne samo da je to najveća retrospektiva nekog japanskog redatelja dosad održana u Hrvatskoj, nego je posvećena filmašu koji je za našu javnost apsolutni anonimus. Dobra je vijest da se većina filmova prikazuje na 35-mm kopijama. Apsolutne preporuke!